Večno konačište u Milvoki aveniji
Црква Светог Саве у Либертивилу (Фотографије П.Р)
Pitam se, šta li pomisle mnogobrojni Amerikanci koji svakodnevno idu cestom 21-IL, poznatijom još i kao Milvoki avenija, u severnom predgrađu Čikaga, kada prođu pored ovog srpskog groblja i srpske svetinje. Shvata li iko od njih emigrantsku muku, bol, ranu i nesreću jednog malenog naroda, sudbinu prognanika i izgnanika, istorijsku veličinu svetinje i svetih grobova koji je okružuju?
Emigracija, preskupa srpska reč. Emigracija, to je traženje sreće predaleko od svega što sreću doneti može. Emigracija, to su neispričani životi, to je seme koje na tuđoj zemlji niče i tu divne plodove stvara, i to su na kraju nadgrobne humke koje delove tuđinske zemlje svojom dušom zauvek otadžbini pripajaju.
Pesnik Jovan Dučić bio je sahranjen u Libertivilu.
Manastir Svetoga Save u Libertivilu, u američkoj državi Ilinois, samo je jedna od mnogobrojnih srpskih svetinja koje su Srbi, vođeni svojim nesrećama i samo njima namenjenim Božjim promislom, daleko u emigraciji izgradili, sebi na korist, strancima na divljenje, a srpskom imenu na čast i slavu.
Manastirski kompleks odiše mirom u sunčano novembarsko popodne. Belu crkvenu zgradu obasjava zubato jesenje sunce, a svuda okolo bele crkve među nadgrobnim spomenicima vlada mir. A stranom putniku prolazniku malo šta ukazuje na to da se na ovom mestu nalaze neki od najznačajnijih grobova srpskog naroda.
U samoj crkvi, na desnoj strani ispred oltara, leži grob Mardarija Uskokovića, prvog srpskog episkopa u Americi. I upravo je episkop Mardarije, uz nesebičnu finansijsku pomoć Mihajla Pupina ali i uz priloge i odricanja mnogobrojnih vernika u emigraciji koji su za izgradnju srpskih crkava i zadužbina neretko od usta odvajali, izgradio ovaj manastir. A izgradio ga je baš u nevreme, u toku velike svetske krize dvadesetih i tridesetih godina prošloga veka, pa je tako i nastala izreka Srba u emigraciji, „crkvu gradi, umire od gladi”.
Grob Milana Gavrilovića, diplomate i političara, predratnog direktora Politike
Nasuprot njemu, na levoj strani oltara, do prenošenja kostiju na Oplenac, bio je sahranjen srpski kralj Petar II Karađorđević. Prognani srpski monarh, imajući pred kraj života i porodičnih neprilika, prelazi iz Francuske u Ameriku, živi i umire među srpskim emigrantima i biva sahranjen u ovoj svetinji. Sahrani je pored oko 25.000 Srba prisustvovalo i oko 400 američkih pilota spasenih od strane Dražinih četnika tokom Drugog svetskog rata.
Odmah oko crkve, tu su jedan do drugog i grobovi srpskih episkopa. Do prenošenja moštiju u rodne Leliće 1991. godine, tu je ležalo telo svetog vladike Nikolaja Velimirovića. A tu do njegovog nalaze se i grobovi još trojice srpskih episkopa, Hristofora Kovačevića, Firmilijana Ocokoljića i Dionisija Milivojevića zbog čijeg će raščinjavanja nastati najveća podela Srba u emigraciji i privremeni raskol u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Ispod spomenika koji krase stihovi iz pesme „Povratak”, do prenosa kostiju u rodno Trebinje 2000. godine počivao je i veliki srpski pesnik i diplomata Jovan Dučić.
Tu je sahranjen i Konstantin Fotić, oficir, diplomata, poslanik Kraljevine Jugoslavije u Društvu naroda i prvi ambasador Kraljevine Jugoslavije u Sjedinjenim Američkim Državama. Pored njega leži i Milan Gavrilović, ministar u vladi Slobodana Jovanovića, diplomata, poslanik Kraljevine Jugoslavije u SSSR-u, i šef nekadašnje Zemljoradničke stranke i dugogodišnji glavni urednik „Politike”.
Među mnogobrojnim srpskim grobovima nalazi se i humka Dragiše Kašikovića, viteza, vođe, uma i brilijantnog pera srpske emigracije, jednog od osnivača Srpskog oslobodilačkog pokreta „Otadžbina”, urednika časopisa „Sloboda”, novinara i publiciste, borca za srpstvo, koga je 1977. godine u Čikagu ubila tadašnja jugoslovenska Udba sa čak šezdeset tri uboda nožem. Nisu poštedeli ni njegovu kćerku Ivanku. Dete su ubili sa pedeset i četiri uboda.
Spomenik Draži Mihailoviću u Libertivilu
Sahranjeni su tu i mnogi drugi Srbi, poput generala Milana Cvjetićanina, Miroslava Kostića, Ilije Brašića i Svetomira Savića. Ali tu je i više od 2.000 grobova dobrotvora koji ovde počivaju a čijim su prilozima sagrađene ova i druge srpske svetinje u dijaspori. Na čast, ponos i slavu srpskog imena.
U okviru manastirskog kompleksa nalazi se i Spomen-park srpskih velikana sa tri velike spomen-biste posvećene đeneralu Dragoljubu Mihailoviću i četničkim vojvodama Pavlu Đurišiću i Momčilu Đujiću.
Jedno je sigurno. Ovo sveto mesto ne zauzima u srpskom sećanju i predanju ni približno mesto mesto koje mu po važnosti pripada. A ono je tu da svedoči o mnogo čemu a ponajviše o srpskoj sudbini prožetoj iseljavanjima i podelama i srpskoj nesreći uzrokovanoj prečestim svađama i sukobima.
Možda bi kratak tekst o srpskim iseljavanjima i srpskim svetinjama u dijaspori trebalo uvrstiti u istorijske čitanke. A možda bi i nad tim greškama koje nam svetinje prepričavaju trebalo da se zamislimo i počnemo jednom zasvagda da izvlačimo pouke.