Ustav na vetrometini trenutnih interesa
Svaka od tri grane vlasti bira (imenuje) „svojih“ pet sudija: zakonodavna – Narodna skupština, na predlog predsednika Republike; deo izvršne vlasti – predsednik Republike, na predlog Narodne skupštine i sudska – Vrhovni kasacioni sud. Trojaki izbor trebalo bi da podigne nezavisnost i autoritet Ustavnog suda: niti jedna vlast ne utiče presudno na izbor sudija jer su oni zajednički izbor svih grana vlasti. Ono što je do kandidata za sudije tiče se njihovog svojstva „istaknutog pravnika“, godina života (40) i iskustva u struci (15) (čl. 172 Ustava). Takvih 15 istaknutih, iskusnih i stručnih ustavnih sudija, sa mandatom od dugih devet godina, morali bi hteti i znati kako da zaštite Ustav i njegov poredak od svake neustavnosti – zakonske, podzakonske, i veoma bitno, političke.
Kako ovaj preuzeti „francusko-italijanski model“ izbora izgleda u našoj praksi? Donedavni sastav Ustavnog suda u politički najosetljivijim predmetima nije opravdao oreol čuvara Ustava. Dozvolio je političku „reformu“ pravosuđa (2009) tokom koje je oterano „hiljadu“ sudija i tužilaca, da bi ih posle tri godine isti taj Ustavni sud vratio na posao. Nezabeleženo u praksi ustavnih sudova! Ustavni sud je praktično dozvolio i suspenziju Ustava na Kosovu i Metohiji, držeći da Prvi briselski sporazum (2013) ne podleže oceni ustavnosti. Obe odluke proizvele su svakovrsnu štetu po Srbiju i njene građane, bez bilo čije utvrđene odgovornosti. Uz svetle primere sudija koji su u ovim i drugim „političkim“ predmetima bili protiv većinske (osam glasova) glasačke mašine, utisak je da je dosadašnji Ustavni sud prepustio Ustav vetrometini trenutnih interesa izvršne vlasti.
Uliva li novi sastav Ustavnog suda poverenje da će, kao nezavisan i samostalan organ, štititi Ustav od velikih političkih udara koji slede u državi (prenos dela suverenosti na EU, konačna desuverenizacija na KiM)? Ako među izabranim „istaknutim pravnicima“ nema ni jednog profesora ustavnog prava sa pet državnih pravnih fakulteta, koji su po prirodi stvari upućeni na ustavni sud, onda stvari po Ustav, kanda, ne stoje dobro (u Austriji ili Nemačkoj, na primer, njih je mnogo i oni su obično predsednici ustavnih sudova). Kako je i u prethodnom sastavu Ustavnog suda bilo ustavnih pravnika ostaje da zaključimo da konstitucionalisti sa državnih pravnih fakulteta od sada ne valjaju ili ova generacija profesora prosto nije „istaknuta“ (izabran je samo jedan profesor sa svih pet državnih pravnih fakulteta).
A može biti da je razlog i nepodobna neposlušnost. Ustavni pravnici koji su javno kritikovali „briselsko sporazumevanje“, što u javnoj raspravi u Ustavnom sudu, što u javnom mnjenju, ostadoše bez kandidature. I dosadašnje ustavne sudije – takođe profesori ustavnog prava, koji su glasali protiv pomenutog sporazumevanja, ostadoše bez sudijske funkcije.
Predlagači sudija su se nadigravali i sa procesnim pravilima. Jedan od izabranih sudija sa obe liste kandidata mora biti sa teritorije autonomne pokrajine. Međutim, i Skupština i predsednik Republike predložili su samo po jednog kandidata iz pokrajine, iako zakon govori o „kandidatima“, čime su, samim predlaganjem već izabrali sudije. Takođe, vođena je objedinjena rasprava o kandidatima sa više drugih tačaka dnevnog reda, što svedoči o potcenjivanju značaja ustavnog sudije.
Kako se po jutru dan poznaje, izborni početak ovog Ustavnog suda nije posebno svetao. Ali, ovo nije slika odnosa nosilaca vlasti samo prema Ustavnom sudu, nego prema državi i javnom pravu. Poruka je da su država, pravo i Ustavni sud „demode“. Ipak, ja i dalje iskreno navijam da me u ovome Ustavni sud čim pre opovrgne i sačuva Ustav po svaku cenu.
*Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu