Raj ili pakao, pitanje je sad
Новица Коцић
Pošto sam u „ozbiljnim” godinama, bliži nebu nego zemlji, često razmišljam: kuda ćemo otići, kada odemo? U raj ili u pakao?
Ako dođe trenutak da se izabere, šta činiti? Dobro je biti pripremljen za svaku situaciju. Pitao sam razne ljude: šta je bolje: raj ili pakao? Jedni kažu jedno – drugi kažu drugo… I svako je imao svoju priču zašto je jedno bolje od drugog. Ali niko to nije znao iz ličnog iskustva, već iz priča drugih. Sve je to prilično nepovezano i neprovereno. Nikako da nađem nekoga ko je to lično doživeo i u čiji iskaz mogu da verujem. Ne verujem u biblijske priče o Evi i Adamu, jabuci i zmiji. To mi deluje kao naivna proza za decu.
Želeo bih nekako da saznam koje je mesto bolje za nebeski život. Odnosno, gde ima novina i televizije, jer mi je teško da zamislim bilo kakav život, bio on i nebeski, bez novina, televizije i naravno politike. Kako da živim gore, a da ne znam šta se događa dole?
Navodno, svi se nadaju da će završiti u raju. I oni grešni i oni bezgrešni. I ja se nadam da ću završiti u raju. Ali samo pod jednim uslovom: da su u raju i televizija i novine. Ili je možda sigurnije da će se to naći u paklu?
Jer ako je raj mesto čednosti i poštenja bez greha, onda znači da u raju nema novina i televizije. Zamislimo u raju novine s natpisima : „nataknem te”, „sponzoruša”, „kurva”, „peder”, „lopuža”, ili televiziju sa „Snajkama” i „Parovima”.
Nezamislivo. To može da postoji samo u paklu. Na prvi pogled, Pakao je mnogo zanimljiviji, makar se pekli na tihoj vatri, ipak tamo možemo da čitamo: „Informer”,„Kurir”, gledamo „Pink” i „Hepi” televiziju. A zamislite da smo u raju? Moramo da čitamo po ceo dan romane Ljilje Habjanović o stradanju svete Petke i gledamo svaku noć emisiju „Agape”.
I onda, kakva sreća – slučajno naletim na pesmu Vojislava Ilića „Srbin u raju”!
I sve moje dileme su rešene. Verujem pesniku, jer pesnička inspiracija i nadahnuće dolaze direktno od Boga. Pre sto i više godina Vojislav Ilić je napisao pesmu o jednom Srbinu koji je umro i otišao u raj. Gospod, Srbinu, nudi rajska blaga svakojaka...
A Srbin će njemu: „O Gospode jaki!
Ja bih željno isko novina ma kaki,
U kojima piše šta li dole rade,
Kakve nove spletke pred izbore grade?”
Okrete se Gospod anđelima redom,
I zatrese tužno svojom glavom sedom:
„Podajte mu, reče – a šta drugo znamo?
Ta to jedan Srbin i razume samo”.
Sa žaljenjem možemo da konstatujemo: medijska i politička slika Srbije nije se mnogo promenila u poslednjih sto godina. Zbog uticaja i moći medija, svaka vlast, i zemaljska i nebeska, trudi se da medije drži za sebe, tj. da mediji budu sredstvo grupe ljudi na vlasti i da oni njima upravljaju. Na nebu Bog, na zemlji vlada i premijer!
Jasno je da tamo gde nema slobodnih medija nema ni ličnih ni političkih sloboda. E, tu se sada postavlja pitanja šta su slobodni mediji. U vreme komunizma jedan od osnovnih načina vladanja i kontrolisanja masa bile su informacije. Neki stručnjaci tvrde da je pravo rušenje Berlinskog zida počelo sa satelitskom televizijom. S jednom malom paraboličnom antenom vi ste tada mogli bilo gde u Istočnoj Evropi da primate sliku i sve informacije. Tog momenta kada je prestala kontrola nad medijima i informacijom, diktatorski režimi su se srušili.
I kod nas je sličan slučaj. Osvajanjem televizije, devedesetih godina, pao je režim. Nekada, u prošlosti, da bi se izvela revolucija ili državni puč, osvajale su se vojne kasarne. Danas se u iste svrhe osvajaju televizije. To pokazuje koliki je uticaj i moć medija i da onaj ko drži pod kontrolom medije u stvari ima vlast. Ali bez obzira na to da li su državni ili privatni, koliko god se mi borili za slobodu medija, novine, radio i televizija su uvek manje ili više kontrolisani, ili od države ili od privatnog kapitala. Najslobodniji su oni mediji koji su povrgnuti tržišnim zakonitostima. Međutim, i tržište ima svoje zakonitosti, dokle se one prostiru a i mogu li svojom logikom da obuhvate sve oblike društvenog života, naročito život ideja, intelektualni i kulturni život. Često tržišni elementi nadvladaju dobar ukus i povuku medije u prostotu i vulgarnost.
I sada, pošto je dokazano da u raju postoje novine, a pretpostavljamo i televizija, idemo svi u raj! Ali pošto nam je vlada obećala da će ovde uskoro biti „raj na zemlji”, možda ipak da sačekamo da se to obećanje ispuni. Ako dotle ne odemo u pakao i mi i oni koji su nam obećali raj.
Profesor Fakulteta dramskih umetnosti