Temelji od knjiga

Dragan Vukotić

03. 01. 2017. 08:30

Посета Харварду носи одређену дозу фамилијарности, нечега што се много пута претходно (виртуелно) доживело (Фото Драган Вукотић)

Kod ge­ne­ra­ci­ja gle­da­la­ca od­ra­slih na naj­po­lu­lar­ni­jim hi­to­vi­ma ho­li­vud­ske fa­bri­ke sno­va raz­vio se je­dan neo­bi­čan fe­no­men.

Ne­ma tu, ve­ru­jem, pre­te­ra­ne raz­li­ke iz­me­đu ne­ka­da­šnjih Ju­go­slo­ve­na ili osta­lih Evro­plja­na ko­ji su ima­li sre­ću da se ne na­đu za­to­če­ni iza gvo­zde­ne za­ve­se.

Reč je o to­me da su mno­go­broj­ne sli­ke iz ži­vo­ta sa one stra­ne Atlan­ti­ka po­sred­stvom ka­tod­ne ce­vi na­la­zi­le put do na­ših dnev­nih so­ba i po­sta­ja­le sva­ko­dne­vi­ca, mal­te­ne pri­zor iz kom­ši­lu­ka.

Po­la­zi­lo je to za ru­kom i Di­zni­ju, či­ji su cr­ta­ni fil­mo­vi, ka­ko pod­se­ća­ju naj­bo­lji nje­go­vi ov­da­šnji hro­ni­ča­ri, uspe­va­li da u so­ci­ja­li­stič­ku Ju­go­sla­vi­ju uz do­go­dov­šti­ne nje­go­vih ži­vo­tinj­skih ju­na­ka uba­ce i sli­ke ame­rič­kog sna – ku­ća sa trav­nja­ci­ma, auto­mo­bi­la i bo­ga­tih tr­pe­za.

Ne­ke pak sli­ke su nam se to­li­ko ure­za­le, po­sta­le su deo na­šeg „ko­lek­tiv­nog ne­sve­snog” da smo po­če­li da ih sma­tra­mo svo­ji­ma, a da ih ni­ka­da ni­smo istin­ski do­ži­ve­li.

Po­se­ta Har­var­du je za me­ne no­si­la od­re­đe­nu do­zu fa­mi­li­jar­no­sti, ne­če­ga što sam mno­go pu­ta pret­hod­no (vir­tu­el­no) do­ži­veo.

Pri­zo­ri No­ve En­gle­ske u je­sen, sa svim onim gor­dim zgra­da­ma od cr­ve­ne ope­ke i ze­le­nim trav­nja­ci­ma pre­ko ko­jih pre­tr­ča­va­ju ve­ve­ri­ce bi­li su već po­zna­ti, ali taj ose­ćaj ni­ma­lo ni­je uma­njio uti­sak im­pre­siv­no­sti.

Har­vard je, na­i­me, po­no­vo za­dr­žao pr­vu po­zi­ci­ju na rang-li­sti naj­bo­ljih svet­skih uni­ver­zi­te­ta, a eks­klu­ziv­nost stu­di­ra­nja na ovom me­stu i li­sta uti­caj­nih na­uč­ni­ka, umet­ni­ka i po­li­ti­ča­ra ko­ji su ne ta­ko dav­no le­ška­ri­li na istim ovim trav­nja­ci­ma ne mo­že, a da ne uli­je iz­ve­snu do­zu stra­ho­po­što­va­nja. 

Moj do­ma­ćin, ko­ji je stu­di­rao, a po­tom se za­po­slio na Har­var­du, po­ka­zu­je mi me­sto na ko­jem ov­da­šnji di­plom­ci tra­di­ci­o­nal­no ba­ca­ju ka­pe u va­zduh na­kon di­plo­mi­ra­nja.

„Na na­šoj do­de­li di­plo­ma je go­vo­ri­la Na­ta­li Port­man, ta­ko­đe ne­ka­da­šnja stu­dent­ki­nja sa Har­var­da”, ko­men­ta­ri­še dok ide­mo ka bi­bli­o­te­ci, za ko­ju tvr­di da je „ne­što po­seb­no”.

U bi­bli­o­te­ci Uni­ver­zi­te­ta Har­vard, naj­ve­ćoj stu­dent­skoj i me­đu naj­ve­ćim svet­skim bi­bli­o­te­ka­ma uop­šte, do­ži­vlja­vam naj­vi­še „har­vard­skog”, na onaj na­čin ka­ko sam ga za­mi­šljao još od do­ba VHS ka­se­ta.

Zi­do­vi ob­lo­že­ni dr­ve­tom, ko­žne fo­te­lje, lam­pe sa ze­le­nim aba­žu­ri­ma, vi­so­ki pro­zo­ri kroz ko­je se vi­de kro­šnje bre­sto­va i – knji­ge. Ne­pre­gled­ni ni­zo­vi ured­no po­slo­že­nih po­li­ca sa knji­ga­ma naj­ra­zli­či­ti­jih sa­dr­ža­ja.

Sa­kral­nu ti­ši­nu ko­ja ide pod ru­ku sa mi­ri­som knji­ga re­me­ti tek pri­jat­ni zvuk okre­ta­nja stra­ni­ce ili tip­ka­nja po ta­sta­tu­ri. Pro­ce­nju­je se da har­vard­ska bi­bli­o­te­ka bro­ji go­to­vo 19 mi­li­o­na knji­ga, 400 mi­li­o­na raz­li­či­tih ru­ko­pi­sa, 5,4 te­ra­baj­ta di­gi­tal­no ar­hi­vi­ra­nih sa­dr­ža­ja... U vi­še od 70 bi­bli­o­teč­kih je­di­ni­ca za­po­sle­no je oko hi­lja­du bi­bli­o­te­ka­ra.

Pra­vo bla­go, ka­že moj vo­dič, ipak ni­je u ras­ko­šnoj, idi­lič­noj či­ta­o­ni­ci. Za to je po­treb­no oti­ći još du­blje. Du­blje? Bi­bli­o­te­ka Uni­ver­zi­te­ta Har­vard ima ne­ko­li­ko pod­zem­nih ni­voa u ko­ji­ma se u po­seb­nim mi­kro­kli­mat­skim uslo­vi­ma ču­va­ju to­mo­vi knji­ga.

Ovi pod­zem­ni ni­voi ni­su ni iz­bli­za ta­ko fo­to­ge­nič­ni kao „gor­nje” bi­bli­o­te­ke.

Sve je pod­re­đe­no ču­va­nju knji­ga, či­sto i ured­no, bez su­vi­šnih de­ta­lja. Uko­li­ko je ve­li­ka či­ta­o­ni­ca na pr­vi po­gled de­lo­va­la kao ide­al­no me­sto za na­uč­ni rad, u pod­zem­nim pro­sto­ri­ja­ma ot­kri­vam no­ve ni­voe aske­ti­zma i po­sve­će­no­sti na­u­ci.

Na ne­ko­li­ko me­ta­ra is­pod po­vr­ši­ne tla, u bi­bli­o­teč­kom ar­hi­vu ko­ji pod­se­ća na ka­ta­kom­be, mo­gu­će je iz­naj­mi­ti sto i u pot­pu­nom mi­ru se pre­pu­sti­ti is­tra­ži­va­nju.

Ako kon­cen­tra­ci­ju re­me­ti čak i po­ne­ki ma­lo­broj­ni pro­la­znik i knji­ški en­tu­zi­ja­sta, na ovom me­stu je mo­gu­će iz­naj­mi­ti kan­ce­la­ri­ju. Ne­ko­li­ko ni­voa pod ze­mljom, u pri­vat­nom ka­bi­ne­tu bez te­le­fon­skog sig­na­la te­ško je za­mi­sli­ti bo­lju izo­la­ci­ju za pre­da­no ba­vlje­nje na­u­kom.

Ko­li­ko je bo­gat­stvo ovog knji­žev­nog fon­da vi­dim u sek­ci­ji za slo­ven­ske je­zi­ke. Od­jed­nom na naj­pre­sti­žni­jem uni­ver­zi­te­tu na sve­tu ugle­dam po­zna­ta ime­na is­pi­sa­na na na­šem je­zi­ku: De­san­ka Mak­si­mo­vić, Si­mo Ma­ta­vulj, Ivo An­drić, Bran­ko Milj­ko­vić i, na­rav­no, ne­iz­o­stav­ni to­mo­vi i to­mo­vi o Ti­tu. Ka­žu da u bi­bli­o­te­ka po­se­du­je i re­dak pri­me­rak knji­ge Da­ni­la Ki­ša sa nje­go­vom lič­nom po­sve­tom.

Osim što je li­der u vi­so­kom škol­stvu, Uni­ver­zi­tet Har­vard ne mo­že da se po­ža­li ni na eko­nom­sko po­slo­va­nje. Sma­tra se jed­nom od uspe­šni­jih pri­vat­nih kor­po­ra­ci­ja u SAD i čist je do­kaz da se ula­ga­nje u zna­nje is­pla­ti.

Si­stem po­či­va na tran­spa­rent­nim i čvr­stim te­me­lji­ma, a fi­nan­sij­ski iz­ve­štaj o po­slo­va­nju se ured­no, sva­ke go­di­ne, ob­ja­vlju­je na veb-saj­tu uni­ver­zi­te­ta. Ipak, na­kon onog što smo vi­de­li u ka­ta­kom­ba­ma bi­bli­o­te­ke, uti­sak je da Har­var­du ne tre­ba­ju bo­lji te­me­lji od ovih ko­je već ima, onih od naj­čvr­šćeg ma­te­ri­ja­la – knji­ga i zna­nja.