Ko će nestati, selo ili reka Pridvorica

Novica Đurić

31. 12. 2016. 21:05

Део ка­њо­на ре­ке При­дво­ри­це (Фото Новица Ђурић)

Od na­šeg stal­nog do­pi­sni­ka
Pod­go­ri­ca – Lju­di za­bo­ra­ve na pret­ke, na rod­no se­lo, za­vi­čaj.

Od­la­zi se­lo u ne­po­vrat. Po­ne­ka ku­ća ob­no­vlje­na i opet pu­sta. Ta­ko ne­ka­ko iz­gle­da ma­le­no se­lo Pri­dvo­ri­ca na­do­mak va­ro­ši­ce Šav­nik na se­ve­ru Cr­ne Go­re.

„Se­lo Pri­dvo­ri­ca je naj­sta­ri­je na­se­lje od ukup­no 28 se­la dur­mi­tor­skog pod­ruč­ja – ple­me­na Drob­nja­ka. Ono je na­sta­lo u ka­njo­nu re­ke Pri­dvo­ri­ce na pro­sto­ru zva­nom Lu­ke, od Sun­če­va do Ara­po­va vi­ra. Se­lo je oivi­če­no pla­ni­nom Voj­nik, vi­so­rav­ni­ma Tu­ri­ja, Za­vrh i Gra­dac”, pri­ča nam Mi­tar Ja­u­ko­vić, ko­ji sa svo­jim bra­tom Mi­la­nom iz Be­o­gra­da ob­na­vlja oče­vi­nu i de­do­vi­nu.

Naš sa­go­vor­nik ka­že da pri­ča o za­pu­šte­nim se­li­ma, ne­ret­ko mno­ga od njih su skroz pu­sta, ni­je nje­gov pra­vi po­vod da nas po­zo­ve i pri­ča­mo na tu te­mu.

„Ka­ko se sve za­bo­ra­vlja, ho­ću da se upi­še u no­vi­ja pam­će­nja da je pra­vo­slav­no sta­nov­ni­štvo na pro­sto­ru se­la Pro­dvo­ri­ca na osno­vu ne­kih sa­zna­nja na­se­li­lo se znat­no pre Ko­sov­ske bit­ke. Po­zna­to je da su Mi­le­še­vi­ći–Man­di­ći iz se­la Pri­dvo­ri­ce uče­stvo­va­li u Ko­sov­skoj bit­ki sa 100 rat­ni­ka – ko­nja­ni­ka. Brat­stvo Man­di­ći, ko­ji su se pret­hod­no pre­zi­va­li Mi­le­še­vi­ći, pre­ma pi­sa­nom fer­ma­nu na ita­li­jan­skim je­zi­ku iz 1572. go­di­ne, ži­ve­lo je u Pri­dvo­ri­ci. Da­nas se ni­ko od po­to­ma­ka Man­di­ća ne pre­zi­va Man­dić, već su pre­zi­me do­bi­ja­li po ime­nu no­vog pre­tka. Od svih po­to­ma­ka Man­di­ća je­di­no su u Pri­dvo­ri­ci osta­li da ži­ve Ja­u­ko­vi­ći, ko­jih je pre Dru­gog svet­skog ra­ta bi­lo 27 do­mo­va sa oko 150 sta­nov­ni­ka”, go­vo­ri Mi­tar Ja­u­ko­vić.

Na­ža­lost, da­nas u Pri­dvo­ri­ci ne ži­vi ni­ko ni od Ja­u­ko­vi­ća, pa Pri­dvo­ri­ca je­di­no oži­vi sa­mo vi­ken­dom u let­njem pe­ri­o­du. U to se i mi uve­ri­smo.

„Pre­div­ni pa­šnja­ci, bo­gom da­ni za uz­goj ova­ca, kra­va i ko­za, osta­li su pu­sti. I hi­lja­de hek­ta­ra li­va­da vi­še se ne ko­si. Po­la­ko li­va­de i ora­ni­ce pre­u­zi­ma ko­rov i sred­nje ra­sti­nje. Ov­de u vre­me ka­da sam ja od­la­zio na stu­di­je u Sr­bi­ju, pre pe­de­se­tak go­di­na, sve pa­šnja­ke i vi­so­rav­ni po­kri­va­li su bu­lju­ci ova­ca sa jag­nja­di­ma, kr­da kra­va, te­la­di i vo­lo­va. Is­pra­ća­le su me i do­če­ki­va­le svir­ke čo­ban­skih svi­ra­la i pe­sma čo­ba­ni­ca. Da­nas, po­ne­gde ču­je se po­ko­ji krik or­la. Bi­lo je u ovom se­lu 1.500 ova­ca, a Drob­njak je u vre­me Sma­il-age Čen­gi­ća imao po­la mi­li­o­na gr­la sit­ne sto­ke”, sa se­tom nam ka­že Mi­tar, po­ka­zu­ju­ći opu­ste­lo se­lo i li­va­de „po­ro­blje­ne” ko­ro­vom.

Pri­se­ća se on da je iz po­ro­di­ce Ja­u­ko­vić pre Dru­gog svet­skog ra­ta bi­lo vi­še od 40 aka­dem­ski obra­zo­va­nih lju­di, što je či­nje­ni­ca ko­ja je sa­op­šte­na na na­uč­nom sku­pu odr­ža­nom na Ža­blja­ku 1971. go­di­ne ka­da je kon­sta­to­va­no da je to „je­din­stven pri­mer to­li­kog bro­ja in­te­lek­tu­a­la­ca iz jed­ne po­ro­di­ce u Cr­noj Go­ri, a mo­žda i u Ju­go­sla­vi­ji”.

Za­ni­mlji­vo da je še­zde­se­tih go­di­na u se­o­skoj ško­li bio 41 đak iz brat­stva Ja­u­ko­vi­ća.

Od brat­stva Man­di­ća na­stao je i pro­ši­rio se ve­li­ki broj brat­sta­va i po­ro­di­ca ras­pro­stra­nje­nih po svim kra­je­vi­ma da­na­šnje Cr­ne Go­re i biv­še Ju­go­sla­vi­je, a pre­ma is­tra­ži­va­nji­ma i sa­zna­nji­ma po­to­ma­ka brat­stva Man­di­ća ima i na svim kon­ti­nen­ti­ma.

Ona­ko ka­ko se raz­li­va­la, gra­na­la re­ka Pri­dvo­ri­ca, ta­ko se je­dan broj po­to­ma­ka Man­di­ća na­se­lio duž cr­no­gor­skog pri­mor­ja. Od njih se ka­zi­va­ju La­zo­vi­ći, Ili­ći, Goj­ko­vi­ći, Boj­ko­vi­ći, Ke­še­lji­vi­ći, An­dri­ja­še­vi­ći, Jak­ši­ći, Pa­ra­u­ši­ći, De­li­ći i Ter­zi­ći.

I tu ni­je kraj na­sta­ju no­va brat­stva od Ja­u­ko­vi­ća i Jak­ši­ća – od Ja­u­ko­vi­ća su Drob­nja­ko­vi­ći, Mi­ćo­vi­ći, Le­ov­ci, Bav­či­ći, Ste­van­če­vi­ći, a od Jak­ši­ća su re­la­tiv­no no­va pre­zi­me­na Dur­ko­vi­ći, Da­ni­lo­vi­ći, Ša­u­li­ći i Osto­ji­ći.

Naš sa­go­vor­nik nam do­da­je da vla­di­ka bu­dim­ljsko-nik­šić­ki Jo­a­ni­ki­je Mi­ćo­vić pred­lo­žio da se u Pri­dvo­ri­ci odr­ži skup svih po­to­ma­ka Man­di­ća, ali da to za­vi­si od onih ko­ji za to ima­ju mo­guć­no­sti.

„Da­nas je sko­ro ne­mo­gu­će usta­no­vi­ti gde sve ima po­to­ma­ka ču­ve­nih ju­na­ka, voj­vo­da i kne­zo­va Man­di­ća, ali ih si­gur­no ima na hi­lja­de, a naj­vi­še u Be­o­gra­du. Če­sta su iz­ne­na­đe­nja da tu­ri­sti u sa­zna­nju da vo­de po­re­klo od Man­di­ća tra­že i do­la­ze u se­lo Pri­dvo­ri­ca. Ima čak i onih ko­ji sla­bo go­vo­re naš je­zik, ali tra­že da vi­de Pri­dvo­ri­cu, po­stoj­bi­nu Man­di­ća”, do­da­je Ja­u­ko­vić.

Se­lo Pri­dvo­ri­ca uto­nu­lo u bri­žni, zim­ski san. Ne­mo i pu­sto. Re­ka Pri­dvo­ri­ca na grd­nim mu­ka­ma – sva­kog da­na oče­ku­je vest da vi­še ne­će bi­ti re­ka, već je­ze­ro ko­je će po­kre­ta­ti tur­bi­ne bu­du­će Hi­dro­e­lek­tra­ne Ko­mar­ni­ca. Ho­će li je­ze­ro po­to­pi­ti i po­sled­nju na­du da Pri­dvo­ri­ca i va­ro­ši­ca Šav­nik oži­ve u to ma­lo ko ve­ru­je.

Sa­da Pri­dvo­ri­ča­ni sa­mo pi­ta­ju ko će pre ne­sta­ti– se­lo ili re­ka Pri­dvo­ri­ca.