Kafanski presing na Zorana Radmilovića
Пензионерски дани на Вождовцу (Фото А. Васиљевић)
Pročulo se krajem šezdesetih godina da u nekom selu na jugu živi div koga kranom ubacuju u traktor. Širila se legenda o momku snažnijem od čitave poljomehanizacije, a od usta do usta se pronosilo da je visok dva i po metra i da, kad se motor pokvari, vuče traktor kao dečja kolica.
Slavni trener košarkaša Radničkog sa Crvenog krsta Piva Ivković morao je da na mapi pronađe selo Donje Crnatovo i konačno rasplete misteriju. Sačekala ga je mladićeva baba.
– Sine, on je toliko visok da ne može da uđe kroz vrata. I ujaci su mu bili takvi, a predak Tasa bio je ogroman i plašio Turke. Ali naš mali Tasa sada nije tu. Radi u poljoprivrednom kombinatu u Inđiji – rekla je baka Pivi i veliki trenerski mađioničar se istoga časa kolima uputio ka severu.
Konačno je pronašao momka čija je senka prekrivala njivu. Milovan Tasić Tasa je tada imao 21 godinu i nikada nije video koš. Piva je u Tasinoj senci, u debeloj hladovini, analizirao budućeg centra koji će svojom visinom i ogromnim rukama predstavljati stub odbrane Krstaša u budućem pohodu na titulu šampiona velike Jugoslavije.
To na prvi pogled strašno lice i ogromne ruke pokretalo je dobro, veliko srce. I danas, dok sedim u Tasinoj skromnoj kući na Voždovcu, shvatam zašto je jednako privlačio i trenere i filmske reditelje.
Svi oni su želeli da budu deo bajke o dobroćudnom džinu koji je sa traktora stao pod koš, saginjući se da ne udari glavom obruč, a potom je, kao epizodista, u nekoliko kadrova, opčinio i gledaoce, u dve najveće crne komedije jugoslovenskog filma: „Ko to tamo peva” i „Maratonci trče počasni krug”.
Kao osnovac je bio četvrti po visini u razredu, ali, kada je pošao u Prokuplje, u srednju poljoprivrednu školu, izrastao je do 2,14 gotovo preko noći. Deca su pešačila po dva, tri kilometra do škole, što je za Tasu bio tek dvokorak.
U vojsci prvih šest meseci nije imao čizme, jer JNA u strateškim projekcijama nije predvidela broj 52. Naravno da nije išao bos, već mu je narodna armija konstruisala drvene klompe.
– Kada je Piva došao da me vidi, stvarno sam vozio traktor. Tad nisu imali kabinu. Danas bi za mene morali da prave specijalni otvor za glavu – smeje se Tasa, oslanjajući se na štake. Bio je teški centar krhkih kolena i zato mu je skok bio slab. Nisu mogli da izvuku „Politiku” ispod njegovih nogu kada bi pokušao da pobedi gravitaciju. Tako su mu govorili saigrači Vučinić, Đorđević, Milun Marić…
Tasa do Beograda nije stigao firmom „Krstić”, već je zauzeo ceo kupe voza. Menjajući autobuse i trolejbuse, nekako je pronašao Crveni krst i betonski teren KK Radničkog. Prvi put je video koševe. Piva je gledao u veliki toranj koji od reketa do reketa stiže u jednom koraku.
– Prvo sam pitao za pare, ali Radnički para nema. Dobijao sam za burek. Smeštaju me u sobicu ispod tribine, gde je već živeo košarkaš Franja Krejačić iz Osijeka. Veliki kauč za mene je bio krevetac. Po ceo dan sam provodio na dvorišnim terenima, lopte su bile u našoj sobi i Franja i neki trenerčići učili su me pravilima. Podučavale su me i igračice Radničkog. Beograd nisam upoznao prvih meseci. Umeo sam samo da prošetam do Đerma i nazad – seća se Tasa.
Nešto kasnije, šire mu se beogradski vidici i konačno upoznaje Knez Mihailovu. Potom upoznaje i kafane i druži se sa Zoranom Radmilovićem. Zoru su čekali u „Poslednjoj šansi”. Jednoga jutra Zoran mu je rekao:
– Taso, kad bi ovaj narod znao odakle izlazimo, pokokao bi nas.
Tasa mu je odgovorio:
– Nemoj tako, Zorane, pa mi smo radili u trećoj smeni.
Mnogo godina kasnije, kao član bande Bilija Pitona u „Maratoncima”, imao je mnogo značajniju ulogu iza kamera: morao je da pronalazi Zorana po bircuzima i dovodi ga na snimanje. Igrao je kafanski presing na Zoranu!
Do Tasinog ulaska u prvi tim Radničkog prošlo je nekoliko meseci. Kada je sedeo na klupi, činilo se da je stajao. Novine su Tasu dizale u visine, sve do 2,18. Radnički za njega nije imao patike po meri, pa je igrao je u bokserskoj obući. Jedan obućar iz Beogradske ulice je šio bokserke, specijalno za Tasu.
Prvi koraci u reketu nisu bili ples. Bio je to zemljotres. Tako se stvarao šampionski tim Radničkog.
Tasa je smislio da iskoristi novostečenu slavu i igrao je sa klincima basket u sendviče, kako bi pojačao ishranu. Mangupi sa Krsta su želeli da se hvale kako su igrali protiv stvora koji plaši malu decu.
Krst je počeo da ga poštuje. Mudri Tasa počinje da trenira boks sa čuvenim nokauterima Radničkog. Išlo je dobro, počeo je i da sparinguje. Kada je Milić došao iz Havane sa bronzanom medaljom sa Svetskog prvenstva, zakazali su im sparing meč. Milić je bio velemajstor teške kategorije i čim je Tasa video kako melje u ringu, junački se povukao ispod koša.
– Ma kakav boks. Milić bi me jednim udarcem bacio do mog sela – priča mi Tasa, priznajući da je, bežeći od Milića, konačno naučio da trči.
Nezgrapan i ogroman, postao je mamac za publiku. Zavoleli su ga u celoj Jugi. Počeo da je daje koševe, da pravi blokove bekovima.
Sa Srećkom Jarićem nije govorio tri godine, ali veliki bek mu je u pravo vreme delio asistencije, dok ga je Tasa, kao telohranitelj, pokrivao i u napadu i u odbrani. Sa Mokom Slavnićem ne govori ni danas, iako su igrali zajedno mali golf na Kalemegdanu. Moka se, naime, previše šalio na račun Tasinog dizajna.
Radnički osvaja titulu u sezoni 1972/1973, a Tasu iz sobice sele u hotele. Kako je postajao slavniji, tako su se povećavale i dimenzije kreveta. Ali nikada nije uspeo da ispruži noge.
U timu je počeo kao epizodista, što je bila njegova sudbina, ali postaje šesti igrač tima, 1974. godine, kada su osvojili nacionalni kup. Lupao je sve više rampi. Kada su mangupčići kretali na ulaz, isprečio bi se Golijat iz Donjeg Crnatova.
Igrao je protiv najboljih centara jugoslovenske košarke, Ćosića, Jelovca, Skansija, Žižića, Jerkova, Farčića, Radovanovića… Tasa je sjajno čuvao Ćosića, najboljeg evropskog centra.
– Ćosi se prilazilo dok ne primi loptu. Kad je ščepa, možeš da ideš kući!
U Čačku je jednom prilikom udarcem u lice prebacio preko ograde čoveka koji ga je sve vreme vređao sa tribina. Posle završetka utakmice ekipa Radničkog je otrčala u svlačionicu. Reprezentativac Dragi Ivković Tvigi mu je rekao:
– Crni Taso, ceo Čačak na platou ispred hale čeka da nas bije!
Igrači su se tuširali dok se nije ohladila voda, ali uzalud. Masa se nije razilazila. Tasa je izašao sam i ostao netaknut. Kad su ga videli, Čačani su napravili špalir i propustili ga. Mnogi su bežali.
Div nije bio boem. Za boema moraš da imaš džep, kaže mi. A prokletih para nije bilo u Radničkom.
Pre nego što ga je pozvao Slobodan Šijan, Tasa je već snimao filmove. Puriša Đorđević je hteo da napravi sa Batom Živojinovićem film o jugoslovenskom Džemsu Bondu. Kada se posvađao sa Purišom, reditelj je izbacio sve scene sa Tasom koji je, valjda, trebao da ucmeka Batu. Što je samo po sebi nemoguće!
Na snimanju filma „Ko to tamo peva” Tasa je nosio sekirče, a Mile Nos, još jedan igrač Radničkog, mahao je velikim nožem. Porodica dvometraša sa malim tatom koja ne da ukletom autobusu da pređe preko njive, preteča je drumske mafije. Tako tvrdi Tasa, pokazujući staru fotografiju sa snimanja.
Scena bušenja gume ponavljala se unedogled. Mali tata je grešio u tekstu. Kad su četvrti ili peti put trčali uzbrdo, pa nazad, dušu su ispustili.
Paja Vujisić je viknuo Šijanu:
– Aman, ostavi više ljude na miru, lipsaće!
Snimajući sa Lepom Brenom, zakačio se se se menadžerom Rakom Đokićem, kao socijalno odgovorni epizodista kome je stalo do klasne borbe.
– Statisti nisu smeli da ručaju sa Brenom i zvezdama. Pa i oni su ljudi, govorio sam Raki. Džej Ramadanovski me prepoznao, jer sam na jednoj ciganskoj slavi, kod njegove tetke na Krstu, pojeo osam sarmi.
Nije Tasa snimao zbog slave, nego zbog para. Prokletih para, koje nije imao u Radničkom.
Trenirao je jedno vreme žensku ekipu Radničkog, potom decu u osnovnoj školi na Zvezdari.
Ali, ogromno telo je počelo da slabi i sada Tasa hoda teško, oslanjajući se na štake. Kaže da se smanjuje, te bi konačno mogao da igra beka. Zapravo je Tasa uvek želeo da bude plejmejker, da deli lopte i upravlja igrom.
Kako stari – napunio je sedamdeset – čovek osuđen na epizode, svojim duhom i ljudskošću, postao je glavni igrač i glumac u srpskoj drami koju zovemo život. Za mnoge besmislen, za Tasu čaroban!