Rene Magrit – matematičar u slikarstvu

Gordana Popović

02. 01. 2017. 08:40

Фредерик Базиј: Породично окупљање

Od na­šeg spe­ci­jal­nog iz­ve­šta­ča
Pa­riz – Fran­cu­ska pre­sto­ni­ca uvek je pu­na uz­bu­dlji­vih iz­lo­žbi, ali u ovoj se­zo­ni mo­žda je naj­dir­lji­vi­ja ona u Mu­ze­ju Or­sej po­sve­će­na Fre­de­ri­ku Ba­zi­ju (1841–1870), jed­nom od naj­ve­ćih ta­le­na­ta im­pre­si­o­ni­zma ko­ji je po­ko­šen na boj­nom po­lju pre ne­go što je na­vr­šio 29 go­di­na.

Nje­go­vi pri­ja­te­lji Mo­ne i Re­no­ar, s ko­ji­ma je de­lio ate­lje, na­sli­ka­li su še­zde­se­ti­nu sli­ka od ko­jih su ve­ći­na re­mek-de­la, dok se on pri­ja­vio za voj­sku u fran­cu­sko-pru­skom su­ko­bu 1870. go­di­ne. Iz­bor, fa­ta­lan po nje­gov ži­vot, ipak ni­je us­peo da ba­ci u za­bo­rav nje­go­vo de­lo, u pr­vi mah za­po­sta­vlje­no.

Tre­ba­lo je sa­če­ka­ti 1910. go­di­nu da bi bi­la pri­re­đe­na pr­va iz­lo­žba nje­go­vih de­la u Pa­ri­zu. Ubr­zo je, za­hva­lju­ju­ći kri­ti­ci i kon­zer­va­to­ri­ma, iza­šao iz za­bo­ra­va, a po­sle 1950. go­di­ne nje­go­ve sli­ke ula­ze u ame­rič­ke ko­lek­ci­je i on do­bi­ja me­đu­na­rod­ni sta­tus. 

Iz­lo­žba „Ba­zij, mla­dost im­pre­si­o­ni­zma”, ko­ja tra­je do 5. mar­ta 2017. go­di­ne, oži­vlja­va duh avan­gar­de iz še­zde­se­tih go­di­na 19. ve­ka, ko­je se sma­tra­ju od­lu­ču­ju­ćim u isto­ri­ji umet­no­sti, ka­da su Ma­ne, Mo­ne, Re­no­ar, Se­zan, De­ga, Si­sli am­bi­ci­o­zno na­sto­ja­li da osve­že sli­kar­stvo.

Ba­zij, ro­đen u Mon­pe­ljeu, sti­že u Pa­riz 1962. ka­ko bi tu na­sta­vio stu­di­je me­di­ci­ne, po­što mu je u po­ro­di­ci na­me­nje­na sud­bi­na le­ka­ra, ali čim je sti­gao upi­su­je se u stu­dio sli­kar­stva Švaj­car­ca Šar­la Gle­je­ra, gde sre­će Mo­nea, Re­no­a­ra i Si­sli­ja.

Dve go­di­ne ka­sni­je do­bi­ja do­zvo­lu od ro­di­te­lja da na­pu­sti me­di­ci­nu ka­ko bi po­stao sli­kar.

Ta­da na­pu­šta i Gle­je­rev stu­dio da bi sli­kao slo­bod­no u svom vla­sti­tom ate­ljeu ili kod Mo­nea.

Ali ate­lje Ba­zi­ju ni­je bio do­vo­ljan. Od­la­zi da ra­di na otvo­re­nom pro­sto­ru bli­zu Fon­ten­bloa, po sa­ve­tu Mo­nea, s ko­jim ta­ko­đe ide u Nor­man­di­ju, na­ro­či­to u On­fler, u po­tra­zi za mo­ti­vi­ma. Vra­tiv­ši se u Pa­riz, ne pre­sta­je da tra­ži od svo­jih ro­di­te­lja ate­lje za rad.

Iz­me­đu 1863. i 1870. go­di­ne, za­u­zeo ih je šest. Ži­ve­ći od ren­te ko­ju je do­bi­jao od ro­di­te­lja, bio je da­re­žljiv pre­ma svo­jim pri­ja­te­lji­ma s ko­ji­ma je de­lio mno­ge od svo­jih sta­no­va. U ate­ljeu su im po­zi­ra­li žen­ski pro­fe­si­o­nal­ni mo­de­li, a ka­da bi im po­ne­sta­lo nov­ca, po­zi­ra­li bi jed­ni dru­gi­ma.  

U jed­nom pi­smu svo­joj maj­ci 1866. go­di­ne u ko­me od nje tra­ži no­vac da bi mo­gao da pla­ti pro­fe­si­o­nal­ne mo­de­le, Ba­zij pi­še:„Ne osu­đuj me na mr­tvu pri­ro­du do­ži­vot­no!”. Uvek oku­pi­ran ži­vim mo­de­li­ma, sva­kog le­ta od­la­zi u rod­ni Mon­pe­lje, gde sli­ka na otvo­re­nom pro­sto­ru. Na po­ro­dič­nom ima­nju sli­ka jed­no od svo­jih naj­am­bi­ci­o­zni­jih de­la „Po­ro­dič­no oku­plja­nje” (ili „Po­ro­dič­ni por­tret”), na­me­nje­no Sa­lo­nu umet­no­sti. Afir­mi­še se kao sli­kar mu­škog te­la, što se naj­bo­lje vi­di na sli­ci „Let­nji pri­zor”. 

Ba­zij je ta­ko­đe osta­vio ve­li­ki broj cr­te­ža, od ko­jih se zna­tan broj ču­va u Mu­ze­ju Or­sej. Iz­ve­sni kro­ki­ji su di­rekt­no pri­dru­že­ni sli­ka­ma, dok dru­gi jed­no­stav­no sve­do­če o nje­go­vom is­tra­ži­vač­kom du­hu ili uče­nju i pr­vim po­ku­ša­ji­ma. 

Ve­li­ko in­te­re­so­va­nje iza­zi­va­ju i dve iz­lo­žbe u Bo­bu­ru. Na pr­voj, ko­ja tra­je do 23. ja­nu­a­ra 2017. go­di­ne, mo­gu se vi­de­ti de­la Re­nea Ma­gri­ta (1898–1967), ve­li­ke fi­gu­re u mo­der­noj umet­no­sti, ko­ji se stra­stve­no in­te­re­so­vao za fi­lo­zo­fi­ju.

Kroz sto­ti­nak sli­ka, cr­te­ža, do­ku­me­na­ta, po­de­lje­nih u pet eta­pa na ovoj iz­lo­žbi, ak­ce­nat je sta­vljen upra­vo na nje­go­vu te­žnju da od svo­je umet­no­sti na­pra­vi mi­sa­o­ni iz­raz. Nje­go­vo sli­kar­stvo se ne te­me­lji na slu­čaj­nim te­ma­ma.

Ono po­sta­je ri­go­ro­zno kon­stru­i­sa­no kao ma­te­ma­tič­ka for­mu­la. To je me­to­dič­ki rad ko­jim se ovaj bel­gij­ski sli­kar, po­znat ina­če po to­me što je ži­veo mir­nim po­ro­dič­nim ži­vo­tom, bo­rio da us­po­sta­vi in­te­lek­tu­al­no do­sto­jan­stvo svo­je umet­no­sti, a pro­tiv pret­po­sta­vlje­ne glu­po­sti sli­ka­ra pro­tiv ko­je se bo­rio i Mar­sel Di­šan.

Go­di­na­ma se ba­ve­ći ko­mer­ci­jal­nom umet­no­šću da bi se iz­dr­ža­vao, Ma­grit je tek po­sle svo­je pe­de­se­te do­ži­veo uspeh i pri­zna­nje za svoj rad.

Is­tra­žu­ju­ći ve­zu iz­me­đu re­či, sli­ke i pred­me­ta, že­leo je da uka­že da ima ve­o­ma ma­lo ili ni­ma­lo ve­ze iz­me­đu sa­mog pred­me­ta i sli­ke ko­ja ga pred­sta­vlja (naj­po­zna­ti­ja u ovom smi­slu je nje­go­va sli­ka lu­le).

Go­di­ne 1929. Ma­grit je ob­ja­vio esej u ko­me je ana­li­zi­rao od­nos iz­me­đu re­či i sli­ke, a iste go­di­ne na­sli­kao je de­lo „Iz­da­ja sli­ka” po ko­me je na­zva­na i iz­lo­žba u Bo­bu­ru. 

Pre­kla­pa­nje obje­ka­ta i pre­kla­pa­nje pri­zo­ra, od­ra­zi u ogle­da­lu, po­na­vlja­nje, sen­ke, obri­si – sve su to ka­rak­te­ri­sti­ke stva­ra­la­štva umet­ni­ka ko­ji je 1966. go­di­ne ot­krio de­lo Mi­še­la Fu­koa „Re­či i stva­ri” i istog tre­na us­po­sta­vio ko­mu­ni­ka­ci­ju s njim, a ta raz­me­na je do­ve­la do Fu­ko­o­ve pu­bli­ka­ci­je „To ni­je lu­la” (1973), in­spi­ri­sa­ne Ma­gri­to­vom sli­kom.

Dru­ga iz­lo­žba u Bo­bu­ru, ko­ja će bi­ti otvo­re­na do 24. apri­la 2017. go­di­ne, pred­sta­vlja ame­rič­kog sli­ka­ra Sa­ja Tvom­bli­ja (1928–2011) ko­ji je po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta iza­brao da po­beg­ne od uza­vre­lo­sti Nju­jor­ka i da in­spi­ra­ci­ju po­tra­ži u Evro­pi, po­go­to­vo u Ita­li­ji, gde je i umro mno­go go­di­na ka­sni­je (u Ri­mu, gde je imao bo­ra­vi­šte go­to­vo po­la ve­ka).

Nje­go­va umet­nost hra­ni se pro­šlo­šću i evrop­skom kul­tu­rom, de­li­ma Ver­gi­li­ja i Ho­me­ra, te grč­kom i rim­skom mi­to­lo­gi­jom. 

Tvom­bli je već iz­la­gao u cen­tru Žorž Pom­pi­du 1998. i 2004. go­di­ne, ali ovo je pr­va kom­plet­na re­tro­spek­ti­va ko­ju mu je Evro­pa po­sve­ti­la. Pred­sta­vlja­ju­ći še­zde­set go­di­na nje­go­ve ka­ri­je­re, re­tro­spek­ti­va u Bo­bu­ru te­me­lji se na tri mo­nu­men­tal­na ci­klu­sa i ob­u­hva­ta sto če­tr­de­set sli­ka, skulp­tu­ra, cr­te­ža i fo­to­gra­fi­ja.

Po­re­đa­ni hro­no­lo­ški, uz ne­ko­li­ko iz­u­ze­ta­ka, pri­ku­plje­ni iz jav­nih i pri­vat­nih ko­lek­ci­ja iz ce­log sve­ta, ovi ra­do­vi omo­gu­ća­va­ju da se upo­zna bo­gat­stvo de­la ovog ge­ni­ja pa­ra­dok­sa, od nje­go­vih pr­vih po­čet­nič­kih ra­do­va iz pe­de­se­tih go­di­na, obe­le­že­nih na­ro­či­to gra­fi­kom, pre­ko kom­po­zi­ci­ja iz še­zde­se­tih, od­go­vo­ra mi­ni­ma­li­stič­koj i kon­cep­tu­al­noj umet­no­sti iz se­dam­de­se­tih, do po­sled­njih sli­ka.

Po­zdra­vljen kao je­dan od naj­zna­čaj­ni­jih sli­ka­ra dru­ge po­lo­vi­ne 20. ve­ka, Tvom­bli, ina­če po­znat i po to­me što je osli­kao deo ta­va­ni­ce pa­ri­skog Lu­vra, spa­ja u svom de­lu na­sle­đe ame­rič­kog ap­strakt­nog eks­pre­si­o­ni­zma i ko­re­ne me­di­te­ran­ske kul­tu­re.