Evropske investicione zablude
Ближи ЕУ, да ли и инвестицијама – Фабрика Леони у Малошишту (Фото Топличке вести)
Poznato je da osnovni ešelon partijske propagande čine mahom polupismeni ljudi, koji deluju bez moralnih ili profesionalnih kompetencija.
To su svi oni dobro poznati „botovi“ i barjaktari na stranačkim skupovima koji štite ono što trenutni vožd govori i radi, sve dok ne promene partiju, i onda opet isto za novog vođu.
Međutim, mnogo opasniji je drugi ešelon, pod maskama nezavisnih stručnjaka.
Rukovodioci banaka, nevladinih organizacija, čak i profesori i sl. U jednoj od bezbroj pristrasnih diskusija o tome kako povećati priliv stranih direktnih investicija (SDI), ovakva družina ni pod pretnjom smrću ne bi umela da ponudi odgovor bolji od standardnog klišea – treba nastaviti put ka EU.
Naime, pretpostavka za ispiranje mozga je sledeća: Moramo u EU jer to znači pravnu sigurnost, tj. jednakost svih pred zakonom, to je jako važno za privrednu aktivnost i inovativnost, te to onda znači više SDI i veći ekonomski rast. Vrhunac priče je kada nam daju primere – evo pogledajte Letoniju (ili bilo koju drugu bivšu socijalističku državu), pa oni su bili siromašni, onda su ušli u EU i sada su super.
Prvo, Letonija i njoj slične države žive od loro doznaka, jer su izgubile više od trećine stanovništva od kada su ušle u EU, starosti od 20 do 45 godina. Ti ljudi nisu shvatili koliko im dobro ide pa su se preselili u zapadnu Evropu da rade i šalju novac kući.
Ni evrofanatici u Srbiji ne veruju da će njihovom zemljom ikada zavladati meritokratija i prosperitet, već podržavaju tu ideju jer misle da će kada dobiju zvezdice na srpskom pasošu moći trajno da emigriraju u Nemačku (i druge razvijene zemlje). Ali, sve razvijene članice EU to su bile i pre nego što se rodila ideja o EU.
Tako će i Velika Britanija ostati vodeća ekonomija sveta i nakon izlaska iz EU, jer je temelj njenog uspeha unutrašnje društveno-ekonomsko uređenje, i nikakve unije to ne mogu promeniti.
Drugo, iako postoji određena endogena korelacija između priliva SDI i ekonomskog rasta, ovde ne možemo govoriti o zakonitosti.
Visokokvalifikovani radnici se često zapošljavaju u neproduktivnim aktivnostima, što vodi atrofiji znanja i veština.
Neefikasno korišćenje ljudskog kapitala dovelo je do toga da ne postoji motivacija za kvalitetno obrazovanje, pa tako prosečan građanin Srbije provede tek 9,5 godina u obrazovanju, što će reći da sada u proseku imamo osnovnu školu i prvi razred srednje.
Treće, neprikosnovenost prava privatne svojine i pravna sigurnost su važni svima a ne samo stranim investitorima. Ali, ko je rekao da se to uspostavlja samo ako idete u EU?
Usvajanje određenih standarda EU može se podudarati sa sprovođenjem strukturnih reformi, mada to ne znači da reforme u suprotnom ne mogu biti sprovedene.
Takođe nam poručuju da je pravna i politička sigurnost temelj privlačenja SDI, što nije pogrešno.
Ali, kažu da ne treba da brinemo jer mi to imamo i zato nam ovako dobro ide. Politička sigurnost beše kad na svakih 12 meseci imamo izbore? A pravna kad neko ruši kuće u centru Beograda, tuče vas palicom, vi zovete policiju, a oni odbiju da dođu? I onda niko nije kriv?
Četvrto, drugi partijski ešelon veruje da je najbitnije da Srbija otvori što više poglavlja sa EU jer je za investitore najvažniji kontinuitet „evropskog puta“. Samo nam nisu rekli da li to samo pretpostavljaju ili imaju neki ozbiljan izvor informacija.
Anketa UN o SDI govori da su ključni faktori prilikom odabira investicione destinacije, za 69 odsto multinacionalnih kompanija, digitalizacija i tehnološka razvijenost, za 52 odsto postojanje regionalnih dogovora o slobodnoj trgovini, za 37 procenata to je energetska bezbednost.
U teoriji multinacionalnog poslovanja takođe ne postoje takve izmišljene lokacione prednosti kao što su „poglavlja sa EU“. Upiru se da nam objasne da sveti evropski cilj opravdava sva sredstva, ali šta opravdava cilj ne umeju da objasne.
Priliv SDI objašnjavaju i tradicionalnim floskulama o „evropskim vrednostima“. Osim što nikome nije poznato kako će evropske vrednosti napuniti frižider građanima Srbije, još je manje poznato na koje tačno vrednosti misle.
Da vrednujemo kada u EU zlostavljaju imigrante, kada dižu spomenike fašističkim koljačima ili kada se u nekim severnim prestonicama narkomanija i alkoholizam promovišu kao „savremeni životni stil“?
A ono dobro iz EU, radnu etiku, disciplinu, pravnu sigurnost – ko nam brani da sami gradimo ovde?
Peto, multinacionalne kompanije su u Srbiji iz lukrativnih ciljeva i ne postoje naučni dokazi koji idu u prilog tvrdnji da one ne bi bile tu da Srbija ne ide u EU.
Zapravo, neki dokazi govore suprotno. Na uzorku od 16 evropskih zemalja u proteklih 13 godina utvrđeno je da su zemlje nečlanice imale pet odsto veći priliv stranih direktnih investicija godišnje od onih koje su bile bliže članstvu.
Neto priliv SDI u jugoistočnoj Evropi je 2014. godine bio 1,1 odsto zajedničkog BDP-a, prošle godine 0,1 odsto; toliki pad, a zemlje regiona nikad bliže EU!
Ukupan utisak od početka tranzicije jeste da se povećao prosečan dohodak. Ali socijalne nejednakosti su toliko velike da u zemljama u tranziciji samo 44 odsto ljudi može sebi da priušti veću količinu i veći kvalitet dobara i usluga danas nego pre 1989. godine, dok ostatak to ne može.
Kao i svako ko nudi empirijske dokaze umesto ideologije, rizikujem negodovanje onog prvog ešelona, ali moram da podsetim da će uskoro sedamnaesta godina verovanja u „evropske vrednosti“, a Srbija je sve manja i u njoj živi sve manje ljudi. Kada smo već prespavali pad Berlinskog zida, pad Briselskog ne bismo smeli, a to se upravo dešava.
Ekonomski institut „Džon H. Daning”, Velika Britanija