Tri zime i jedno leto
Популарни "фића" стигао и на улице Буенос Ајреса (Фотографије Н.Е.)
U Japanu su mi govorili „iči-go, iči-e” – jedna prilika, jedan susret. U sobi određenoj za čajnu ceremoniju, te reči podsećaju na neponovljivost trenutka i jedinstvenost susreta. U sali za borilačke veštine, ista slova upozoravaju da se nikad ne zaustavljaš radi ponavljanja nekog loše urađenog zahvata. U životu povratka unazad nema, uradi svaki pokret što bolje umeš i nastavi borbu do kraja.
Razmišljam o tome u avionu za Argentinu, gde me čeka moj sledeći dom. Negde usred okeana koji prelećemo plovi i brod s kontejnerom u kojem se nalazi sva moja pokretna imovina. Iseljavanje je kao skok padobranom: namestiš se na otvorena vrata aviona, odgurneš obema rukama i znaš da predomišljanja više nema.
Nešto kasnije, već sam na poslu, u velikom i praznom „open-spejsu”, koji sam došao da napunim, na devetnaestom spratu poslovne zgrade u mikrocentru Buenos Ajresa. Preko ramena golobradog fiskalnog savetnika gledam krovove velegrada, a preko njih Rio Platu „srebrenu reku”, koja i nije srebrena već boje blata. „Rio Blata“ – šala je koju ovde niko ne razume.
Otmena profesorka španskog, posle nekoliko razmenjenih rečenica, odlučuje da mi gramatički dril više nije neophodan i s vidnim olakšanjem vraća vežbanke u torbu. Radićemo po Borhesu, tangu i argentinskom stripu – istorijeti. Već od prvog časa tu je i Kortasar: „Još uvek ima vremena da se zamisli bilo šta, da se poveruje da ćeš se pojaviti u svakom trenutku, pa čak i da se poveruje da me tražiš.”
Spasavajući se od viška emocija, setih se Kavabate, autora „Snežne zemlje”, čije su prve rečenice znali napamet svi moji japanski drugovi. Potpuno u duhu tamošnje estetike minimalizma i nepreterivanja, Kavabata je hteo da napiše roman na dlanu ruke. Učini mi se da je ovom, Kortasaru, to i uspelo.
Marina u Buenos Ajresu
U holu „Kontinentala 725“, nailazim na prijateljicu iz davnih studentskih dana. Otkud ti? Poslom. Koliko ostaješ? Dve-tri godine. Posle desetak sekundi oklevanja, reaguje iskreno: Šta im skrivi da ti daju tri godine, ovde? Ona dolazi poslom iz Londona, na dan-dva. Baš dobro što smo se sreli, htela bi da vidi tango, ali ne neki spektakl za turiste, nego pravu, lokalnu milongu.
Isto veče u Palermu za predjelo delimo provoletu – krišku prženog sira provolone, pa onda mohiljas na žaru – teleća grudna žlezda timus, koja kod odraslih životinja i ne postoji, a kao glavno jelo sočnu govedinu s roštilja koja se može rezati i kašikom.
Ne bez napora, nastavljamo konverzaciju od pre četvrt veka. Nervira je konobar s „manifestno provokativnim nepoznavanjem engleskog“, pa i odlični Malbek Lagard odjednom udara u glavu! Istina, to vino ne oskudeva u taninu, ali hej, zar ne osećaš dah vanilije, senku tamne čokolade, šum andskog vetra pod kojim su se ježili čokoti loze? Gleda me s nevericom.
U veliku i slavnu milongu La Viruta, stižemo oko dva ujutro, taman da se uverimo da je tango zaista ono što su nam rekli – hodanje usklađeno s muzikom. Među parovima koji u zanosu ispisuju virtuelnu elipsu podijuma, ima i stranaca, ali nisu obični turisti. Dolaze iz celog sveta, da uče, gledaju i plešu. Njima je tango postao središte života, pa rade u svojoj zemlji, zvala se ona Francuska ili Japan, samo dok ne nakupe dovoljno novca za sezonu-dve tanga u Buenos Ajresu.
Najveći cvet u Argentini
Sutradan, po povratku na posao, profesorki pričam kako mi je taksista tokom cele vožnje recitovao Sirana de Beržaka – na španskom i francuskom! Ona mi objašnjava da je posle izbijanje velike krize s početka milenijuma neki otpušteni profesor univerziteta mogao u najboljem slučaju da od otpremnine kupi auto i pređe u taksiste.
Kataklizmi je prethodila apoteoza. Menjao se dolar za peso, po fiksnom i nerealnom kursu koji je samoubilački nametala država, pa onda na provod i u kupovinu do Floride. U Majamiju su tada Argentince zvali „ dame-dos” (daj mi dva), jer su sve kupovali u duplo.
Spretni finansijski mešetari imali su još i više uspeha – država im je za sveže odštampane pezose u bescenje prodavala tek posuđene dolare, koji su onda bestraga nestajali u inostranstvu, sve do trenutka, kad ta prebogata zemlja više nije imala ni za kamate. Počela je „corrida bancaria” – bankarska strka. U državi koja komotno može da hrani celi svet, među najsiromašnijima pojavila se i glad.
Lična svedočanstva su važna, ali ona umetnička uvek idu korak dalje. Ako vam se pruži prilika, pogledajte film „Pizza Birra Faso”, gde se uz gorki humor svode računi jedne epohe, pred veliku buru. Mi smo jedina zemlja, koja je iz prvog prešla u treći svet – komentariše tamošnji prijatelj.
U Buenos Ajres sam se doselio posle jedne ledene jeseni i zime u Varšavi, taman na početak južnoameričke jeseni, pa zime. Već posle sledeće tamošnje zime, vratio sam se u Evropu na još po jednu jesen i zimu. Sve u svemu, preživeo sam period od deset godišnjih doba, sa samo jednim letom!
„Već znam, teško je, jako je teško susresti se”, javljao mi se Kortasar u povratku, ne precizirajući da li se radi o susretu s drugim ljudima, s drugom civilizacijom ili sa samim sobom. To ostaje da se vidi.
N. Ercegovac