Otvoreno srce Prizrena

Živojin Rakočević

06. 01. 2017. 22:05

Домаћини и гости пред Душановим народним конаком (Фото: Ж. Ракочевић

Mali Mihajlo iz Novaka se nešto razboleo, mora do lekara, javlja iz Manastira Svetih Arhangela kod Prizrena, njegov imenjak, iguman Mihailo.  Prvog dana ove godine, iako i sam tek pristigao sa lečenja iguman organizuje da pedijatar, iz devedeset kilometara udaljene Gračanice, dođe i pregleda bolesno dete iz povratničkog sela. Manastirski salon, zapravo jedna sobica prepuna knjiga i stolica od pruća, gde se dočekuje, leči i okrepljuje, mesto je gde se na čudan način i silom prilika, posle više od šest i po vekova, vratila neka vrsta lečilišta. Među ostacima debelih zidova u koje udara Bistrica stoje i oni bolnički, iza kojih su se lečili i utehe tražili ljudi u srednjem veku. U Arhanđelskoj povelji cara Dušana o osnivanju kompleksa iz 1347–1348. godine, piše: „a za bolnicu kao što je uzakonio kralj tako i neka stoji, dvanaest postelja; i ko se razboli da je u bolnici”.

Srbi danas u Prizrenu nemaju ni bolnicu niti ijednog lekara, ni jednu jedinu postelju. Da bi Zoran Stevanović, prvi povratnik u obližnju Srecku, stigao do te postelje, kad mu zatreba, potrebno je preći desetine ili stotine kilometara, što često organizuje arhangelski manastir. Stevanović je, još 2002. godine, zaobišao punktove Kfora i tako sakriven i neprijavljen živeo u svom zavičaju sve dok ga nemački vojnici nisu otkrili. Uprkos kasnijem povratku Srba, ovaj kraj se nije razvio u stabilnu sredinu, a povratnici znaju da je bezbedan samo manastir.

Sve što ovaj manastir poseduje jeste, prema shvatanju igumana Mihaila, narodno, pa tako ovde ima za svakoga obrok, postelja i razgovor. Njegovo iskustvo kreće se od upravljanja velikim sopoćanskim bratstvom do pravoslavnih isposnica na Aljasci. Prvi se, posle Pogroma, vratio 2014. godine u obnovljeni Episkopski dvor u Prizrenu.

Iznad Arhangela je samo nebo, a okolo okomite litice, pa čovek ima osećaj da se nalazi na dnu bunara. Na njegovom dnu je izvor vere, koš za igru dece, psi Aska i Aron, mačak Žuća zrikavog pogleda, prostor za mali fudbal prizrenskih bogoslova i mesto gde se  letos počela obnavljati Crkva Svetog Nikole, jer je sadašnja kapela mala i u nju ne može da stane više od petnaest vernika. Godine osporavanja kosovskih vlasti, obećanja međunarodne zajednice i čekanja dozvole za gradnju prekinuo je episkop Teodosije rečima: „Našom ljubavlju i voljom, a Božjom silom treba da obnovimo i ovu svetinju, da se u njoj sabiramo, na temelju na kom ćemo graditi sve što je dobro, časno i pošteno, i što su naši preci držali i sačuvali i nama predali.”

Dunđeri iz okolnih muslimanskih sela, čije stanovništvo nikada nije izgubilo poštovanje za svetinju, tihi kao senke krenuli su da, po planovima Zavoda za zaštitu spomenika Republike Srbije, otkopavaju temelje, čiste nanose i uziđuju prvo kamenje nakon vekova propadanja i pustošenja. Onda je, krajem godine, od kosovskih vlasti i lokalnog prizrenskog Zavoda za zaštitu spomenika stigla zabrana gradnje, radnicima je zaprećeno policijom i kaznama. Predstavnici međunarodne zajednice ćute, srpski predstavnici u ovdašnjim institucijama ne mogu da urade ništa, a Arhangeli čekaju obnovu male crkve u manastirskom kompleksu. Zabrana govori više od svih argumenata o značaju Dušanove zadužbine i tome koliko je veliki strah od tog ruševnog kamenja koje se neprestano nalazi u ciklusu razaranja i obnove.

Na jednoj strani je priča o svetinji vekovima duboko ulazila u narod, jezik, vreme, nauku i poeziju, a na drugoj životnoj strani danas se – u manastiru i oko njega – svaki kamen, svaki detalj i ovovremena muka, dobrota i obnova pretvaraju u istinski životni sadržaj lokalnih Srba osnažen i podržan ljubavlju i delima igumana Mihaila i njegovog manastira. Na kraju mali Mihajlo s početka ove priče za Božić neće biti sam. Doći će mu u Arhangele mnogo drugara iz Orahovca, Velike Hoče, sa Brezovice, iz Gračanice, Kosovskog Pomoravlja...

Monumentalni kompleks najmoćnijeg vladara Balkana

Teško je danas shvatiti taj srednjovekovni paradoks: zašto najmoćniji vladar Balkana na zaravni pored brze reke u okomitom i surovom kanjonu, nekoliko kilometara od Prizrena, podiže monumentalni kompleks koji se u celini mogao sagledati samo sa vrhova okolnih planina? Zašto u siguranom vremenu svoje vlasti odlučuje da ovde smesti bogate mozaike, skulpture, freske ikone i svoj grob?  Isto tako je nerazumljivo savremenom čoveku da prihvati da ovde dolaze kao u svoj dom monasi, iskušenici, posetioci iz celog sveta i da ih privlači ovaj prostor i svetinja. Miran i siguran period velikog vlastelinstva u koje je riba stizala iz Plava, a car jedini imao pravo da postavlja igumana, okončan je dolaskom Turaka. Od tada je svaki pokušaj da se sačuva makar jedan otesani kamen, svaki napor da se spasava blago Arhangela bio praćen teškim nevoljama. Dobar deo završio je u Sinan-pašinoj džamiji, a iskopavanja u dvadesetom veku pokazala su da je ispod nanosa zemlje i plavina reke preteklo nešto i za ovo vreme. Obnova devedesetih obeležena je kidnapovanjem monaha Haritona 1999. godine, kome su otmičari odsekli glavu, a sve je do temelja zatrto u Pogromu 17. marta 2004. U Arhangelima je preživela samo siva manastirska mačka. Proterani kaluđeri, po povratku, život i službe otpočinju pod šatorima. Bratstvo i meštani Sirinićke župe iz pepela zidaju monaški konak, kasnije se, najviše uz pomoć Kancelarije za Kosovo i Metohiju, zida gostinska zgrada, jedino mesto gde veći broj vernika i povratnika može prespavati i konačiti. Na njegovom ulazu piše Dušanov narodni konak ili skraćeno, kako u šali kažu – DNK.