I tihi ljudi imaju šta da kažu u eri buke
(Фото: Најмање трећина људи из нашег окружења су интровертни (Фото: Пиксабеј)
Šta je zajedničko za tvorca teorije relativiteta Alberta Ajnštajna, jednog od osnivača kompanije „Gugl” Larija Pejdža, kompozitora Frederika Šopena i reditelja Stivena Spilberga? Na prvi pogled malo toga, ali kako otkriva Suzan Kejn, autorka knjige „Tihi ljudi”, nedavno objavljene i kod nas u izdanju „Lagune”, svi oni vlasnici su velikih ideja od kojih korist ima čitavo čovečanstvo, a bili su ili su još uvek tihi i umni ljudi. Osobe koje su znale kako da shvate svoj unutrašnji svet i blago koje se u njemu krije.
„Bez njih ali i drugih introvertnih osoba svet bio bi lišen mnogih vrednosti”, zapaža autorka na početku štiva.
Suzan Kejn, i sama povučena, sklonija ćutanju nego glasnoj polemici, stidljiva, na početku karijere radila je kao advokat. Zbog svoje „ćutljivosti” nailazila je na situacije u kojima je uz mnogo strahova i znoja uspevala, ipak, da prevaziđe problem. I brže i uspešnije dođe do cilja.
„Najmanje trećina ljudi iz našeg okruženja su introvertni. To su oni koji više vole da slušaju nego da pričaju, mislioci koji ne žele da se reklamiraju, radije se opredeljuju za samostalni nego za timski rad. Kako je njima u svetu u kome ne prestaje da se priča”, pita se autorka koja je karijeru posle završetka Harvarda i izlaska iz advokature usmerila u polje pisanja, držanja motivacionoh govora – daleko od korporativne i urbane vreve.
Možete biti stidljivi, ekstrovertna ličnost poput glumice Barbre Strajsend, impozantne ličnosti koja ima parališuću tremu, ili nestidljiva introvertna osoba kao što je Bil Gejts, osnivač „Majkrosofta”
Ona zapaža da od prvih decenija 20. veka, preneto i na aktuelni 21. vek, dominira sistem vrednosti idealan za ekstrovertne. Sveprisutno verovanje jeste da je idealna osoba društvena; alfa biće u centru pažnje koja se u tom centru oseća prijatno. Suzan Kejn navodi da arhetip ekstrovertne osobe više voli delovanje od razmišljanja, rizik od opreza, izvesnost od sumnje. Takođe, daje prednost brzim ponekad i rizičnim procenama svesna mogućnosti greške. I dobro radi u grupi pa je timski rad jedna od poželjnijih osobina današnjice.
Introvertnost, sa druge strane, nosi ne baš obeležje poželjnog. Smatra se slabošću karaktera, predmet je podsmeha, preduslov za neuspeh... Autorka iznosi primere ne samo iz medija već i iz sistema američkog obrazovanja, na univerzitetima, i u većim i manjim korporacija, gde kolege one ćutljive neće oceniti da su pametni, zanimljivi. Među vršnjacima u mlađem uzrastu ćutolozi nisu omiljeni u društvu.
Uz podsećanje na psihologa Karla Junga čija je knjiga „Psihološki tipovi” iz 1921. godine utemeljila podelu po osnovnim karakternim elementima ličnosti, na introvertne i ekstrovertne, autorka međutim ističe da ne postoji univerzalna definicija. Naročito danas, skoro vek posle njegovog dala i brojnih naučnih radova armije psihologa i istraživača.
„Reč introvertan nije sinonim za usamljenika ili mizantropa, niti su sve introvertne osobe obavezno stidljive. Možete biti stidljivi, ekstrovertna ličnost poput Barbre Strajsend, impozantne ličnosti koja ima parališuću tremu, ili nestidljiva introvertna osoba kao što je Bil Gejts koji se po svemu sudeći drži po strani, ali ga ne dotiču mišljenja drugih”, piše Suzan Kejn.
Navodeći primere drugih ličnosti poput Luisa Kerola, pisca „Alise u zemlji čuda”, ili Roze Parks, crnkinje, radnice koja se usprotivila leta 1955. godine da ustupi mesto beloputom putniku u autobusu, autorka u sažetku navodi da društvenost nije neophodna i da je esencija svega ljubav.
„Tajna života jeste da prikažete sebe u pravom svetlu. Za nekog su to svetla Brodveja, a za druge svetlo lampe na radnom stolu.”