Štednja ili potrošnja – nepotrebna dilema
Новица Коцић
Ako je, pak, privreda u fazi recesije ili klizi ka recesiji, tj. u uslovima visoke nezaposlenosti, kao što je slučaj u Srbiji u ovom veku, ali i ranije, onda se primenjuju ekspanzivne antirecesione mere koje će prigušiti recesione pritiske i smanjiti stopu nezaposlenosti. To znači primenu ekspanzivne fiskalne politike sa nižim poreskim stopama koje će, smanjivanjem opsega sive ekonomije zbog smanjenja evazije (izbegavanja plaćanja) poreza, dovesti do proširenja poreske baze, što će uticati na porast budžetskih prihoda, a to je i osnov za realno povećanje javne potrošnje. Ekspanzivna fiskalna politika je sinonim za potrošnju. Nasuprot tome, primena restriktivne antiinflacione politike u fazi visoke nezaposlenosti i recesionih pritisaka (a to je fiskalna politika koju konstantno sprovode sve vlade u Srbiji) samo će dodatno pojačati recesione pritiske. Drukčije rečeno, mere koje podrazumevaju smanjenje javne potrošnje (štednja) i visoke poreske stope primenjuju se u fazi ekspanzije, a pogubne su u fazi recesije.
Optimalna makroekonomska politika koja bi izravnala ciklične privredne fluktuacije podrazumeva ekspanzivne mere u fazama recesije koje će „zagrejati” privredu koja se hladi i restriktivne mere u fazama ekspanzije koje će „ohladiti” privredu koja se zagreva. Pogrešna je fiskalna politika, koju stalno sprovode sve vlade u Srbiji, koja „hladi” već „ohlađenu” privredu. To je isto kao da bolesniku koji ima nizak pritisak dajete lekove za dodatno snižavanje, umesto za porast pritiska.
Česte su, ovim povodom, nesuglasice Nemačke i Francuske. Nemačka se nalazi na nivou pune zaposlenosti i potrebna joj je neutralna fiskalna politika, dok je u Francuskoj stopa nezaposlenosti visoka i potrebna joj je ekspanzivna fiskalna politika. Održavanje evra kao zajedničke valute u zemljama Evropske monetarne unije značiće samo skupa prilagođavanja na fiskalnoj strani, što se manifestuje kroz visoku nezaposlenost.
Konkretno rešenje za Srbiju u uslovima visoke nezaposlenosti jeste sprovođenje ekspanzivne fiskalne politike koja podrazumeva smanjenje poreza na plate kako bi došlo do porasta agregatne tražnje (porast potrošnje domaćinstava i privrednih investicija), koja će generisati i porast agregatne ponude (proizvodnje). Porast agregatne tražnje ne bi generisao inflatorne pritiske jer bi bio neutralisan smanjenjem nezaposlenosti. Po mom mišljenju, poreze na plate treba smanjiti na 40 odsto (sada su oko 65 odsto). Na primer, ako firma ima 300 zaposlenih sa prosečnom neto platom od 30.000 dinara (bruto plata je oko 50.000 dinara), za godinu dana ona isplati na ime bruto plata oko 180 miliona dinara. Smanjenjem poreza na plate na 40 odsto godišnja isplata bruto plata bila bi oko 150 miliona dinara. Kako bi došlo do porasta potrošnje domaćinstava, zakonom bi trebalo definisati 13. platu kao obaveznu koja ne bi bila oporezovana. To bi za navedenu firmu značilo da je ukupna isplata bruto plata oko 160 miliona dinara, što znači da bi firmi za investicije ostalo oko 20 miliona dinara, što bi dovelo do povećanja zaposlenosti. Sa 13. platom i dodatnim porastom broja zaposlenih, potrošači će kupovati više dobara i usluga, što će preko indirektnih poreza dovesti do porasta budžetskih prihoda. Takođe, trebalo bi da dobit koja se reinvestira bude neoporezovana.
Takve mere fiskalne ekspanzije generisale bi dinamičan privredni rast od sedam do devet odsto, što bi tokom narednog privrednog ciklusa (od pet do osam godina), dovelo do smanjenja stope nezaposlenosti na nivo pune zaposlenosti (od četiri do šest odsto).
Dinamičan privredni rast doveo bi do povećanja plata i penzija (posebno treba povećati najniže penzije, i to na nivo minimalne plate koja je oko 20.000 dinara jer bi to dovelo do rasta tražnje za domaćim dobrima i uslugama), ali i do postizanja neekonomskih ciljeva (npr. podsticanje nataliteta, gde bi svaka žena za treće dete primala nadoknadu u visini prosečne republičke plate koja sada iznosi oko 45.000 dinara).
Visoke stope privrednog rasta stvorile bi prostor za dodatno zaduživanje, što bi dovelo do smanjenja učešća javnog duga u BDP. Sve dok je stopa privrednog rasta u značajnoj meri veća od kamatne stope koja se plaća na javni dug dolazi do smanjenja učešća javnog duga u BDP (npr. stopa privrednog rasta od sedam do devet odsto, a kamatna stopa po kojoj se država zadužuje oko dva procenta). Kada postigne punu zaposlenost (od četiri do šest odsto), bez inflacije (stopa inflacije dva procenta), Srbiji će tada biti potrebna održiva stopa privrednog rasta, bez obzira na to da li će privreda rasti po stopi od jedan odsto ili po bilo kojoj drugoj stopi.
Međutim, u uslovima sadašnje visoke nezaposlenosti, Srbiji nije potrebna fiskalna ravnoteža (ili, kako neki kažu, konsolidacija), niti održiva stopa privrednog rasta. Fiskalna ravnoteža nije cilj u kratkom, već u dugom roku. Put do dugog roka vodi preko kratkoročnih fiskalnih neravnoteža. Nije mi jasno šta treba održavati održivom stopom privrednog rasta u uslovima visoke nezaposlenosti? Da li to znači održavati visoku stopu nezaposlenosti i niske plate? Kada se pogrešnoj fiskalnoj politici doda pogrešna monetarna politika oličena u targetiranju inflacije, onda je sasvim jasno zašto Srbija spada u grupu najsiromašnijih zemalja u Evropi.
Doktor ekonomskih nauka