Dižem glas za Infektivnu kliniku

10. 01. 2017. 08:15

Једна од зграда Инфективне клинике (Фото А. Васиљевић)

U svom duhovnom dnevniku „Znakovi pored puta” misaoni i intuitivni Ivo Andrić je zapisao: „Već odavno za mene nije važno šta ko u ovom našem društvu ume da kaže, ni kojim rečima, ni kakvim tonom, nego šta zna da uradi, kako to radi i kako ono što je jednom uradio ume posle da održava, usavršava, i brani.”

U potpunom saglasju sa ovim mišljenjem je i autorski članak „Promenila se Srbija” našeg premijera Aleksandra Vučića objavljenog u „Ekspresu”, a preuzetom od „Politike” 28. decembra 2016. U tom tekstu premijer kaže da je ustanovljena „nova politička zakonitost, novi standard u Srbiji: ne šta si rekao, nego šta si uradio”. Iskrenost i ubeđenje našeg premijera ne dovodim u pitanje, ali razmotrimo ove stavove, od dalekosežnog značaja, na konkretnom primeru koji je meni blizak.

Krajem 2015. godine predsednik vlade je prvi put najavio „krečenje i sređivanje mokrih čvorova u svim zdravstvenim ustanovama u Srbiji”, kao i da će „sve te ustanove posetiti”. Ozbiljnost i utemeljenost ove odluke potvrdio je i ministar zdravlja Zlatibor Lončar rečima „da će za ove radove biti utrošena skoro jedna milijarda dinara” i da će radovi biti realizovani „u prvoj polovini 2016. godine”. Zbog svega ovoga, iskreno sam se radovao najavi da će i moja Klinika za infektivne i tropske bolesti Kliničkog centra Srbije, napokon, biti renovirana. Naime, radi se o zdravstvenoj ustanovi tercijarnog nivoa, od krucijalnog značaja za prevenciju, dijagnostiku i lečenje akutnih i hroničnih infektivnih bolesti, za edukaciju svih profila zdravstvenih radnika i naučno-istraživački rad u oblasti infektologije. Ne zaboravimo da 80 odsto biomase na Zemlji čine naši realni i potencijalni neprijatelji – mikroorganizmi, nadmoćni jer ih odlikuje brojnost, raznovrsnost, izdržljivost i prilagodljivost. Od 1988. godine otkriveno je 30 novih mikroorganizama koji značajno utiču na rast broja obolelih i umrlih od infektivnih bolesti. Mudrost, iskustvo i znanje infektologa, mikrobiologa i epidemiologa nalažu veliku opreznost i spremnost zdravstvenog sistema da razume svet mikroorganizama i da sačuvaju postojeću ravnotežu između makro i mikroorganizama. Mi infektolozi veoma složene i značajne zadatke obavljamo u pet zgrada, neke su sagrađene 1926. godine, te je vreme i njihovo neodržavanje učinilo svoje: prokišnjavanje, oronule fasade, ruinirane prostorije, curenje vode i fekalija su naša prošlost i sadašnjost. Surova realnost je da bolesnici mole da ih pustimo na nekoliko sati da bi otišli do svojih kuća da se okupaju, ili kako oni kažu „da se srede”. Sve se to dešava početkom 21. veka i kada postoje čvrsta obećanja da će biti sređene sve zdravstvene ustanove. Sada je početak 2017, rokovi su probijeni, a moleri i vodoinstalateri se nisu pojavili u Klinici za infektivne i tropske bolesti. I, šta sada? Ko je odgovoran za (olako) data obećanja ili njihovo nesprovođenje?

Pošto poslednjih decenija, u sferi tzv. visoke politike, postoji epidemija neispunjenih, ali i zaboravljenih obećanja, arhiviranih u našoj podsvesti, moja malenkost predlaže da Narodna skupština Srbije uvede praksu da jedanput godišnje na sednici ima samo jednu tačku dnevnog reda: „obećano – (ne)ispunjeno”. Bila bi to prilika, za vladajuće stranke i opoziciju, da istaknu i pohvale primere dosledno sprovedenih obaveza (ima ih!), ali i da kritikuju kreatore i nosioce neispunjenih obećanja, kao i sve koji zamajavaju narod nerealnim idejama i planovima (npr. izgradnja plovnog kanala koji bi spojio Srbiju sa Egejskim morem). Pošto iz uzroka proističu i posledice (u normalnoj zemlji), ovo bi imalo za posledicu da „maštoviti” i neodgovorni političari ustupe mesto drugima, kreativnim i odgovornim. Međutim, naša zaboravnost, kratko pamćenje, egzistencijalna ugroženost, nepomirljiva podeljenost, malodušnost, partijska pripadnost i ostrašćenost... na jednoj strani, i neodgovornost političara, odsustvo kontrole, nekompetentnost, arogancija, brojnost novih ideja i planova kojima smo svakodnevno zapljusnuti i česti izbori... na drugoj strani, već duže vreme rađaju i pospešuju ovu konfuznost, neefikasnost i neodogovornost u sprovođenju usvojenih zadataka i rokova. Ne bih ovde i ja da citiram Maksa Vebera (1864–1920), ali verujem da su stari, mudri Rimljani zapisali sve izreke koje su i danas prepoznatljive i primenljive: „Što više obećanja, to manje verovanja”, ili „Vlast se ne čuva razlogom vlasti, nego vlašću razloga.” Ili su ovo možda prevaziđeni modeli političkog delovanja?

Redovni profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu