Globalizacija u našem dvorištu
Новица Коцић
Suština problema je, međutim, u tome što govor o nemoći proizvodi nemoć. Ako verujemo da smo samo objekti intervencije mnogo većih od nas, onda to zaista i postajemo, i to bez ostatka. Nije uopšte problem izneti niz „dokaza“ o tome kako smo tokom istorije bili objekti manipulacije velikih sila. Međutim, mnogo je teže utvrditi u kojoj meri je naša slobodna volja, ili nedostatak te slobodne volje, proizvodio negativne ishode. Pošto je formirana rastuća armija tumača u liku „političkih analitičara“, onih koji nas ubeđuju da je „sve politika“ iz globalnih centara moći, i da na ništa ne možemo da utičemo, ideja o tome da smo večite i neizbežne žrtve sve više nas udaljava od realne mogućnosti racionalnog delovanja upravo tamo gde jedino i možemo da delujemo, kod kuće, u našoj državi. Naše kolektivno opiranje modernizaciji možda se i najbolje ogleda upravo u toj proizvodnji kolektivne nemoći, u prizivanju metafizičkih sila i u potpuno autističnoj samouverenosti da smo „izuzetni“.
Svet se ubrzano menja, i zaista mnoge od tih promena izgledaju zastrašujuće, ali to nije cela slika. Ako pokušamo da razumemo kako se svet menja u svojoj dubini, a ne na površini, i da prema toj promeni imamo konstruktivan odnos, onda postoji mogućnost da ne budemo večiti gubitnici i večite žrtve. Suštinska moć je moć razumevanja iza koje onda može da sledi i moć prilagođavanja i menjanja.
U momentu kada svet pokazuje jasne znake, kroz „bregzit“ i izbor Trampa, da se priroda dosadašnje globalizacije duboko menja, i da stupa na snagu suprotan trend deglobalizacije, u Srbiji se neguje, kao i obično, crno-bela slika, blokovske podele i pojednostavljeno izjašnjavanje za i protiv Zapada i Rusije, kao da globalizacija može da zaobiđe ili već zaobilazi i samu Rusiju. U našem kontekstu izjašnjavanje za i protiv jedne ili druge strane dodatno razara naše unutrašnje tkivo, ali, naravno, jako pogoduje političkoj „eliti“ koja od devedesetih naovamo snažno neguje diskurs „patriote i izdajnici“.
Nema većeg „patriotizma“ od onog koji je usmeren ka razvoju i modernizaciji Srbije
U Srbiji nedostaje javna debata, na raznim nivoima, u raznim forumima, o prednostima i nedostacima globalizacije, o različitim mogućim tipovima globalizacije, kao i o položaju male zemlje i male ekonomije u postojećim trendovima. Činjenica je da je deglobalizacija započela u onim zemljama koje pripadaju centru, kao što su Velika Britanija i SAD, ali da je ona započela upravo onda kada je većinsko stanovništvo tih zemalja postalo suočeno s prevelikim gubicima od globalizacije. U SAD i Britaniji se događa ono što se već dugo događa na poluperiferiji, odnosno zemljama koje su pretrpele deindustrijalizaciju i sa njom urušavanje radničke, pa i srednje klase.
Upravo sada postoji nova šansa za redefinisanje globalizacije, i ta šansa, naravno, neće zavisiti od Srbije već prevashodno od demokratske javnosti najrazvijenijih i najmoćnijih zemalja, ali će imati posledice i po Srbiju, koja je deo sveta. Zato je i za samu Srbiju daleko produktivnije da pokuša da bude u toku sa ovim raspravama i debatama, kao i s različitim alternativnim konceptima razvoja, umesto što kao noj zabija glavu u pesak sastavljen od jalovih rasprava o Rusiji i Zapadu, čiji odnos je i sam podložan brzim i neočekivanim promenama. Javni diskurs kojim emotivno manipulišu „patriote“, i koji onemogućuje racionalan i konstruktivan govor o mogućnostima i ciljevima razvoja, i to ne samo ekonomskog, već društvenog razvoja u celini, uvek je na štetu samog tog razvoja, i naravno, demokratije. Nema većeg „patriotizma“ od onog koji je usmeren ka razvoju i modernizaciji Srbije. I građani Srbije imaju koristi od globalizacije, koje im do sada skoro niko nije objasnio. Globalizacija je uveliko i u našem dvorištu i tu će, po svoj prilici, i ostati.
Naučna savetnica, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja