Prosjakinja koja je nudila da časti

16. 01. 2017. 12:05

Изгубљена у „бермудском троуглу” (Фото: Жељко Синобад)

Nasmejana curica pojavila se iznebuha i prišla čoveku za stolom do šanka danas nepostojeće novinarske kafane u Makedonskoj ulici, u centru Beograda, i procvrkutala:

– Čiko, kupi mi sok.

– Žao mi je, kelner je bio brži – procedio je, ali ne zbog nje, već da bi se izjadao sebi. – Uzeo mi je sve, do dinara...

Bez snebivanja, sela je za sto, ne skidajući osmeh s lica.

– Šta ćeš da popiješ? – upitala je srdačno pa, ne sačekavši odgovor, mahnula rukom ne bi li prizvala zbunjenog kelnera.

Situacija se dodatno iskomplikovala kad je naručila „za čiku isto” i za sebe sok, pa kako bi potvrdila ozbiljnost porudžbine, iz skrivenog džepa, odnekud ispod dolame, počela da vadi zgužvane novčanice. Kafanski gost se prenuo, mahnuo rukom i prstom pokazao k sebi, što u nemuštom šifarniku gostiju i osoblja „sigurnih muških kuća” u tom delu grada, kraj „Politike” i Radio Beograda, nosi poruku o veresiji.

– A, ne – pobunio se crnpurasti devojčurak, prozrevši nekako o čemu se domunđavaju odrasli. – Ja sam ovo naručila!

Ostala je uporna do kraja: ispila je svoje piće, platila ceh, ostavila skromnu napojnicu nehajno, kao da to svakodnevno čini, pa lako odnela svoj nevini dečji osmeh niz ulicu, mahnuvši za pozdrav kroz široki izlog.

Mesecima se vrzmala po „Bermudskom trouglu”, u veselom delu grada omeđenom nekad uglednim kafanama raspoređenim oko najstarije novinske kuće na Balkanu. Uprkos svemu, bila je stalno nasmejana. Imala je dvanaest godina i tvrdila da pohađa četvrti razred, ali joj čitanje, a posebno pisanje, baš i nisu išli od ruke. Ni za roditelje, ni za adresu, pa čak ni za školu, niko je nije pitao. Ipak, ubrzo je postala samoproglašena članica vesele i bezbrižne kafanske porodice.

Nikad nije tražila, ali ponuđen novac nije odbijala. I uvek kad bi bila pri parama nudila je da časti, čime je postidela mnoge koji su uspeli da potisnu iz sećanja taj plemeniti običaj.

Onda se jednog dana pojavila kose ofarbane u crveno, a već sedmicu-dve kasnije je nestala, valjda zbog šala na račun „stajlinga”. Samo dok se ne odljuti – ponadale su su „šaljivdžije”. Ali, nije je bilo danima, nedeljama, mesecima... Brigu je odmenio zaborav.

Tek nekoliko godina docnije neko je doneo sumornu vest – da je viđena kod Pančevačkog mosta, u društvu iskusnijih vlasnica majstorskog pisma najstarijeg zanata! Možda je to bila izmišljotina ili surova šala, ali je za savest kafanskih mušterija bila pogubna, a na pleća im natovarila bolnu pomisao o propuštenim prilikama da joj pomognu. Ne s dinarom-dva, malom porcijom ćevapčića i sokom, što je bilo dnevna cena njihovog dobročinstva, već onako, istinski.

Prošle su dve decenije od tada. Šta li je s njom? Mada, poštenije bi bilo da se upitamo šta se dogodilo s nama? Možda bi bilo manje bolno da to nikad ne saznamo.