Dragačevski Vuk Karadžić
Никола Стојић са својим књигама (Фото: Г. Оташевић)
Guča – U jednu svoju mladalačku, i proročku pesmu, Nikola Stojić (86) iz Guče udenuo je i stih – „Nijedan dan nije običan dan: u svakom od njih rađa se – ili umire – po jedan san. „Onomad su ga na to pevanje – „Nema običnog dana” glasio je naslov pesme – podsetili njegovi učenici, priredivši, njemu u čast, književno veče u Domu kulture u Guči.
– Ovo je dan koji bi svi mi Dragačevci trebalo dobro da zabeležimo u sećanju. Jer, u našem kraju ne pamti se ovakva vrsta programa, kojim se predstavlja pola veka kulturnog i umetničkog rada jednog čoveka, obrazovanog, vrednog i beskrajno darovitog – besedila je Neda Punoševac, profesor srpskog jezika u Srednjoj školi „Dragačevo” u Guči.
Ona je, uz pomoć koleginice Jovane Dmitrić, sačinila prolaz kroz životopis Stojićev i tako je nastalo otmeno, promišljeno veče, pod okriljem Biblioteke opštine Lučani u Guči. Evo šta tu, pored drugog, stoji…
Daleke 1961. kad se prvi put oglasio u novinama, Nika Stojić prepoznao je govor narodni, dušu, vapaj i tugu, sreću i usklik, i sve to pretočio u svoje delo. Za 50 godina neprekidnog umetničkog stvaralaštva objavio je 57 knjiga, danas stubova dragačevske kulture, a prva mu je štampana 1971. Jedan je od osnivača Dragačevskog sabora trubača, Raspevanog Dragačeva, Sabora tkalja u Donjem Dupcu, Udruženja slikara i vajara Dragačeva i Ekološkog društva „Dragačevo”, provodeći radni vek kao profesor i direktor Osnovne škole u Guči, a zatim, do penzionisanja, i Doma kulture u varošici…
Ono što je radio Vuk Stefanović Karadžić po Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji, činio je Nika Stojić u Dragačevu. Sakupio je više od 1.000 narodnih pesama, legendi, poslovica i umotvorina i objavio u tri knjige pod nazivom „Dragačevke”…
Čitavih 25 godina proveo je iščitavajući nadgrobnike i krajputaše, pa je Lela Pavlović, direktor Arhiva u Čačku, zabeležila: „Nije bilo lako hoditi dragačevskim selima i grobljima – 48 sela i stotinu grobalja – ali je Niki Stojiću bilo lakše od ostalih. Jer on nije kao ostali. On hodi kao da je sve njegovo dvorište, a i može, jer ga svi u Dragačevu prihvataju kao najbližeg.”
Kao mlad, predosetio je jednu gorku istinu. U vreme kad je započinjao svoj rad, Dragačevo je imalo oko 50.000 stanovnika, danas je ostalo samo oko 15.000.
A evo šta je o svom prijatelju, s kojim je objavio 10 zajedničkih pesničkih zbirki, što je retkost u našoj književnosti, pripovedao Radovan M. Marinković, pisac iz Čačka:
– Knjigom „Biljezi smrti” 1996. Nika Stojić uveo je u srpsku poeziju novu formu – dopevke grobljaša i krajputaša u Dragačevu. Naime, svaka pesma dvodelna je: prvo ide originalni zapis sa biljega, pa onda autorovi stihovi koji smisaono, čak do simbolike, dopisuju kamene knjige, uranjajući u sudbinu onoga koji je otišao bogu na istinu postajući grobljanska zemlja. I za mene je to bio izazov, pa sam se pridružio Stojiću. Dopevali smo poruke tuge i nade sa biljega zemljodelaca i domaćica, bundžija, ustanika i ratoboraca, božjih pastira pa sve do svakovrsnih umešnika, verujući da tim stihovima ne neki način oživljavamo mrtve.
Šta reče slavljenik?
– Blagodaran sam Biblioteci u Guči i svima vama što ste mi priredili ovakvo, veče za nezaborav. Voleo bih da sve ponovimo i u Čačku, pošto je taj grad imao važnu ulogu u mom životu i stvaralaštvu, a svim učenicima koji su večeras recitovali poklanjam po jednu svoju knjigu – kazao je Stojić dok su se iza njega, na pozornici, postrojavali dragačevski trubači Gvozdena Rosića iz Rtiju.