Obrt u drami orijentalizma

24. 01. 2017. 08:15

Илустрација Новица Коцић

U jednoj stvari novoizabrani američki predsednik Donald Tramp sigurno nije izneverio svoje pristalice. Od predizborne kampanje do izborne pobede uočava se dosledan karakter njegovog negativnog govora o migrantima. Na meti se ovih dana našla i nemačka kancelarka Angela Merkel, koju je Tramp opomenuo da je tragedija na berlinskom božićnom vašaru u neposrednoj vezi sa neselektivno otvorenim vratima Nemačke za migrante. Težinu ove kritike treba posmatrati i u kontekstu istraživanja koja pokazuju da je u Evropi strah od terorizma dospeo na drugo mesto, odmah iza straha od nezaposlenosti.

Pre samo nekoliko decenija priroda odnosa Zapada i Orijenta, računajući i stepen percipiranih neposrednih opasnosti po bezbednost građana na Zapadu, bila je bitno drugačija. Edvard Said, čuveni palestinski lingvista i tvorac koncepta orijentalizma, uložio je veliki intelektualni i praktičnopolitički napor da muslimane, upravo u SAD-u, učini politički vidljivim i, u narednom koraku, ravnopravnim političkim sagovornicima. Pojednostavljena slika islama u orijentalističkom diskursu, po njegovom mišljenju, Zapadu je služila da opravda drugorazredni i defanzivni položaj islama kroz istoriju. Said koristi metaforu dramaturške ikonografije pa orijentalizam predstavlja kao pozornicu na kojoj je simbolički zatočen čitav Istok. Da vidimo šta se danas promenilo u toj drami orijentalizma.

U ekspoziciji (prvi čin) Saidove drame upoznajemo se s glavnim protagonistima – pojednostavljeno oblikovanim likovima muslimana. Glavni zaplet (drugi čin) drame, prema njegovom mišljenju, počinje već s Napoleonovim osvajanjima. Pomenuta stereotipizacija muslimana (kao nedovoljno modernizovanih i ,,civilizovanih“) savršeno je opravdanje za kasniju kolonizaciju, ali i brutalno otimanje i eksploataciju različitih vrsta resursa u tom delu sveta, koje su usledile pre, ali i nakon što su kolonije stekle nezavisnost. Kolonizacija Orijenta je, dakle, kulminacija drame.

Već prva godina ovog veka donosi nagoveštaj obrta u drami. Nekada (politički, ekonomski i kulturološki) ofanzivni i nadmeni Zapad, pod sve učestalijim i geografski i vremenski nepredvidljivim terorizmom sa islamskim predznakom, povlači se u relativno defanzivnu poziciju. Nije, naravno, reč o tome da je defanzivnost Zapada na nivou svakodnevnog života građana zamenila ofanzivnu prisutnost Okcidenta na Orijentu (vojne intervencije i ratna razaranja nastavljaju se nesmanjenim tempom!), ali sada se radi o paralelnom procesu koji postaje važan novi element ovog odnosa.

Strah od stranaca i nepoznatog svakako nije izum 21. veka. Naročito nakon pada Berlinskog zida i useljavanja istočnoevropskih migranata u Zapadnoj Evropi mogli smo identifikovati strah domicilnog stanovništva barem na tri nivoa: permanentna tenzija za očuvanjem radnih mesta (što važi, pre svega, za niže klase), strah od porasta stope kriminaliteta (koji obuzima prvenstveno, mada ne i isključivo, srednjoklasni etos), i opšta i apstraktna bojazan od ugrožavanja nacionalne kulture i identiteta (to je bila i ostala dobitna retorička karta za desno orijentisane stranke i pokrete). Dakle, sve pridošlice različitog porekla (Istočnoevropljani, muslimani, Romi itd.) doživljavani su kao relativno homogeni (i opasni) Drugi. Iako svi pomenuti strahovi ostaju na snazi i danas, zbog fenomena savremenog terorizma, s prilivom novih muslimanskih migranata doselila se nova forma straha – strah za goli život na svakodnevnom nivou. I kao što sam na početku teksta rekla, sveopšta uznemirenost zbog mogućnosti da poslodavac saopšti da mu od sutra usluge (bivšeg) zaposlenog više neće biti potrebne, dobila je konkurenciju u permanentnoj nesigurnosti prilikom ulaska u metro, avion, tržni centar ili odlaska na koncert.

Ovi novi elementi, dakle, bitno menjaju četvrti čin ili peripetiju drame orijentalizma. Sasvim je izvesno da bi se Said u gledalištu iznenadio kada bi na pozornici na kojoj je zatočen čitav Orijent uočio drugačiju dinamiku. Svakako bi se i razočarao zbog činjenice da ta nova dinamika nije obojena boljim međusobnim poznavanjem i razumevanjem između civilizacija, za šta se on zalagao još sedamdesetih godina prošlog veka.

Umesto da odgovorim na pitanje da li se iz svega navedenog naslućuje hantingtonski rasplet, odnosno veliko finale u prasku sukoba civilizacija, podsetiću na to da društveni procesi zapravo nemaju rasplete. Elementi za neke nove pisane ili nepisane drame biće: razvoj događaja i načini rešavanja kriza na Bliskom istoku i u drugim muslimanskim zemljama, praktične politike koje će Zapad sprovoditi prema migrantskoj populaciji kao i izbor dominantnih stereotipa u prezentaciji doseljenog stanovništva.

*Asistentkinja na Odeljenju za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu