Jakšić – u prilog Đukanoviću
Povod za ovaj komentar je tekst „Eksplozivni moleban” Boška Jakšića, u kome je autor uspeo da sublimira titoističku političku podobnost s liberalnom političkom korektnošću, a sve na štetu Srba. Jakšić se okomio na mitropolita Amfilohija ispaljujući mnogobrojne otrovne strelice: od navodno skandaloznih reči na Đinđićevoj sahrani, preko ocene da je „predvodnik militantnog krila crkve” i da ruši „sekularnu državu”, pa do stereotipa o „blagosiljanju ubica” devedesetih. Šta je to u mitropolitovom nastupu potaklo autora „Politike” da ovako rafalno ispuca diskvalifikacije koje gotovo po pravilu nisu potkrepljene argumentima?
Mitropolit Amfilohije je u hramu u besedi rekao da je crnogorsko „priznanje Kosova izdaja”, dok Jakšić to prebacuje na Srbiju pa i da se time ni manje ni više nego potkopava „sveti” Briselski sporazum. A takvi stavovi „vrha crkve”, po njemu, guraju Srbiju na put kolizije sa susedima.
Što se tiče crnogorskog priznanja nezavisnosti Kosova, ono je bilo nož u leđa ne samo Srbiji već i crnogorskoj tradiciji „čojstva i junaštva”. Verujemo da Srbi u Crnoj Gori dele stav mitropolita o tome, ali i mnogi koji su privrženi Milovom režimu smatraju da je to bilo sramotno. Ne znamo šta je Jakšić očekivao da mitropolit Amfilohije kaže – da možda blagoslovi režim za takvo antisrpsko delo.
Druga, za Jakšića, bolna mitropolitova tvrdnja jeste da Crnu Goru drži „šačica kulaka koji su je opljačkali i obogatili se preko noći”. Naravno, on je dovoljno inteligentan da je ne negira jer to je svima poznata istina, već po oprobanom receptu spočitava Amfilohiju mešanje u politiku. Ovde svi mogu da se bave našom politikom – i političari, i novinari poput Jakšića, i NATO lobisti poput Milićke, i strani ambasadori, samo SPC ne sme da ima „političke izjave”. Jakšić čak zamera našoj državi što se ne ograđuje od ovakvih izjava. U isti koš svrstava i patrijarha Irineja, čije izjave tumači kao ratoborne i kao mešanje crkve u državne poslove. Autor time pokazuje da ne razume koncept sekularne države koji podrazumeva odvajanje crkve od države ali ne i sputavanje slobode govora bilo koga, pa i predstavnika crkve. U SAD su katolička i pravoslavna crkva, ali i protestanti i jevrejska zajednica, aktivno učestvovali i na nedavnim predsedničkim izborima pozivajući svoje vernike da (ne) glasaju za nekog, pa to niko ne smatra za podrivanje sekularne države. To što Jakšić smatra za podrivanje „svete dogme” sekularnosti u za njega uzornoj Americi nije nikakav problem.
Treća „jeres” po standardima liberalne i globalističke korektnosti jeste izjava mitropolita u kojoj on kaže da novi svetski poredak može da se poredi s krstaškim ratovima, inkvizicijom, Napoleonom, fašizmom, nacizmom, komunizmom. Zaista je to velika drskost da se dovede u pitanje sveti i nepogrešivi „novi svetski poredak” i da se poredi sa ozloglašenim krstaškim ratovima, inkvizicijom, Napoleonom, nacizmom i drugim zlim „izmima”. Kako se mitropolit usuđuje da ovaj „najbolji od svih svetova” i vekova bude „bogohulno” upoređen s nekim zlim sistemima i pojavama u istoriji! Umesto nekakvog argumenta poput Fukujaminog o trijumfu neoliberalnog globalnog poretka kao„kraju istorije”, Jakšić je omanuo. Ustvrdio je nešto zaista čudno – da je u svim tim sistemima, osim komunizma, „crkva imala važnu, čak odlučujuću ulogu”. Zaista neobično nepoznavanje istorije kada pravoslavnu crkvu dovodi u vezu sa krstaškim ratovima, inkvizicijom i sličnim istorijskim pojavama i ličnostima poput Napoleona i Hitlera. A ako autor meša pravoslavnu i katoličku crkvu ni tada ta teza nema veze s istorijskim činjenicama jer ni katolička crkva nije odgovorna za Napoleona ili za nacizam (osim veza sa ustaškim pokretom, no na to autor očigledno nije mislio).
Za kraj da se zapitamo odakle takav tekst u uglednoj „Politici”. Deluje kao naručen da se još jednom govori protiv „srpskog militarizma” i „militantnog krila SPC” koji destabilizuje region, a istina je da su Srbi diskriminisani, a SPC na udaru Milovog autoritarnog režima. Ovakav tekst ide naruku Milu Đukanoviću koji sve čini da uguši srpski nacionalni identitet, ali i građanske i političke slobode. Ovakve stavove vole da pročitaju i u nekim stranim ambasadama, a naročito ono o „bogohulnim” napadima mitropolita na globalističke „dogme i svetinje”. Postavlja se pitanje zašto su Jakšićima uvek krivi Srbi, SPC i Republika Srpska, a odgovornost ne vidi kod Đukanovića, Tačija ili Izetbegovića. Ovde važi ona da kad Srbin želi da bude objektivan (ili nešto gore od toga) on pređe na pozicije neprijatelja.
Politički analitičar