Kad glumiš samo u šok sobi

05. 02. 2017. 20:30

Сцена из филма „Ружно” (Фото С. Тамер)

Na 46. međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu održana je i svetska premijera austrijsko-ukrajinskog filma „Ružno”, u kom jednu od glavnih uloga tumači Anđela Gregović. Ova svestrana umetnica rođena je u Beogradu, tu se školovala – sticala diplome, potom i u Italiji, a danas živi na bečkoj adresi.

U filmu „Ružno”, ukrajinskog reditelja Jurija Rečinskog, poveren joj je lik Hane, mlade Austrijanke. Ne baš tipične: njen otac Niko, koji je umro još dok je bila dete, rodom je iz bivše Jugoslavije, a majka Marta (igra je poznata austrijska glumica Marija Hofšteter) veliko je ime pozorišne scene, samo na sutonu karijere, jer poboljeva od Alchajmerove bolesti.

Srećne ljubavne dane Hani prekida saobraćajna nesreća. Ona pada u komu, koja će potrajati mesecima, a kada se konačno probudi to više nije ista devojka, već osoba koja mora da se suoči sa onim što joj je preostalo. A to je gotovo ništa – ona sama! I prava drama tek tu počinje.

– Ukratko, ovo je priča o onima koji prolaze kroz patnju, kroz borbe, gubitak i očaj, pokušavajući pritom da nađu izlaz iz ambisa u koji ih je život gurnuo – kaže glumica u razgovoru za naš list.

Zanimljivo je da je ovo Anđeli Gregović još jedna glavna uloga ostvarena u austrijskoj kinematografiji, koja je tesno povezana sa bolesničkom posteljom. U onoj prvoj – u filmu „Brand”, reditelja Tomasa Rota, koja joj zamalo donela titulu „Glumica godine” (2012), tog malog Oskara filmske akademije Austrije – predstavila se kao negovateljica, dok u novom filmu „Ružno” leži u bolničkom krevetu.

Te kadrove snimala je u pravoj bolnici – „Tisućka” u Krivom Rogu u Ukrajini (Dnjepropetrovska oblast) i za „Politiku” se priseća iscrpljujućeg načina rada:

– Ulogu sam dobila posle pet-šest kastinga. Posle smo stigli u bolnicu na čijim sam odeljenjima za reanimaciju i za traume (glave) provela najviše vremena snimanja. Ulazak u taj svet za mene je značio početak novog života. Prve nedelje spavala sam na pomoćnom krevetu u odeljenju hitne pomoći; dakle, imala sam priliku da 24 sata dnevno gledam kako se transportuju, primaju i dalje leče pacijenti koji tamo stižu. Još dve nedelje provela sam na odeljenju na kojem sam kasnije i ležala 33 dana tokom snimanja. Kad kažem ležala, mislim na impresivno iskustvo koje sad zovemo „uloga”. Ekipa bi se na kraju dana-noći, kad se snimanje završi, spakovala i otišla u hotel. Ja sam ostajala u svom krevetu, u sobi na odeljenju za traume glave, gde bi mi medicinska sestra ugasila svetlo i zaključala hodnik. Tada sam se još uvek kupala, doduše retko, a posle mi je i to, tokom snimanje, ukinuto, duga 33 dana. Takođe i komunikacija sa svima izvan bolnice. Ostala sam i bez interneta. Samo sa telefonom, za svaki slučaj. Nikada nisam znala kada će doći da me snimaju, ni koju scenu, ni sa kim.

Posle svetske premijere u Roterdamu, film „Ružno” nastavlja svoj festivalski i bioskopski život širom Evrope, pa valjda i u srpskim bioskopskim salama.