Sava Sandić – posvećeni majstor skulpture
Сава Сандић: „Сећање на Грчку“, 1961. (Фото: Народни музеј)
Prošlog decembra preminuo je u 102. godini naš istaknuti i najstariji vajar Sava Sandić. Turbulencije, nedaće i selidbe koje su pratile život mnogih porodica u Srbiji tokom Prvog svetskog rata i kasnije obeležile su i biografiju porodice Sandić čiji su potomci rano ostali bez roditelja. U egzistencijalnim teškoćama nije bilo mnogo izbora. Svakako, temeljno školovanje Save Sandića pripremilo ga je za buduću profesiju vajara u kojoj je i manuelnost važna veština. Borba za opstanak i život od nemila do nedraga utemeljili su njegova osnovna životna načela – skromnost, upornost, vedrina, posvećenost svome pozivu.
Od Pina Grasija, velikog majstora zanata, učio je kao šegrt u kamenorezačkoj radionici, a u Zanatskoj školi predavao mu je Mihailo Petrov. U Sandićevom umetničkom formiranju značajan je tečaj crtanja kod Petra Dobrovića i dugogodišnje uloge pomoćnika i učenika u ateljeu Tome Rosandića. Skulpturu „Igrali se konji vrani” ispred Savezne skupštine, Rosandićevo delo iz 1937, tehnički je realizovao Sandić, što je potvrda majstorstva rada i veštine. Jedan od značajnih datuma u njegovom životu je 1939. godina kada je upisao studije na Akademiji likovnih umetnosti, a deset godina kasnije primljen je u Majstorsku radionicu Tome Rosandića u kojoj ostaje pet godina.
Sva ova iskustva integrisana su u Sandićevu stvaralačku ličnost i on 1950. završava spomenik palim borcima u Vrdniku, a 1952. u Žablju. Njegova estetska načela najbliža su evropskoj tradiciji figuralne plastike, bliska i njegovom učitelju Rosandiću. Put koji je prešao formirao je Sandićevo uverenje da sve nastaje dugotrajnim radom i krajnjim savladavanjem zanatskih veština, a tek posle toga talenat rađa umetničko delo.
Sava Sandić (Foto: lična arhiva)
To načelo i rečenica Isidore Sekulić „da u umetnosti nema istine do lične istine”, sačuvali su Sandićeve oslonce u humanističkoj tradiciji klasične umetnosti figuralnih varijanti i njihovih idealizacija. Prvu samostalnu izložbu priredio je u Grafičkom kolektivu u Beogradu 1953, a dar i majstorstvo očiti u stilizovanim formama vezanim za prirodu i realnost obojio je ličnim senzibilitetom.
O radosti rada i potrebi da ideje budu usaglašene sa materijalom pisala je pohvale kritika povodom postavke 1956. u istoj beogradskoj galeriji. Bila je to prva izložba umetnički izrađenog nakita u Beogradu posle Drugog svetskog rata, a taj događaj se dugo pamtio, skoro sve je ras/prodato; Muzej primenjenih umetnosti kupio je deo za svoju kolekciju. Tokom decenija Sava Sandić je stvarao stilizovane ženske figure, majka sa detetom je česta tema blagih poetskih senzacija, bio je uspešan i sa portretima prijatelja i intelektualaca, a radio je i reljefe, plakete, medalje. Disciplina, studioznost, preciznost, faktografski detalji, karakter forme i mogućnosti materijala (drvo, kamen, metal, bronza) očiti su u njegovim antropomorfnim i zoomorfnim formama.
Pronaći mir, posvetiti se radu i sačuvati svoje estetske uzuse bliske ranom 20. veku, uprkos promenama na umetničkoj sceni, Sandić je uspeo jer je bio uveren u korist svoga poziva. Izgradio je atelje i dom u ulici Vasilija Gaćeše 6 na Senjaku i podelio život sa vajarkom Mirom Sandić (1924–2010). Prirodno, Sandić je težio za vlastitim identitetom, a njegovi ideali živeli su između Rosandićeve senke i nezavisne stvaralačke pozicije. Retrospektivu održanu 1979. u galeriji beogradskog Doma JNA posvetio je sećanju na profesora Rosandića i 100. godišnjici njegovog rođenja, jer se tog datuma drugi nisu setili.
Bio je član ULUS-a, ULUPUDS-a, grupe „Samostalni” i FIDEMa. Studiozna monografija Vere Jovanović (1990) dobar je prilog problematizovanju doslednog Sandićevog stvaralaštva. U Narodnom muzeju u Beogradu, kome je umetnički par Sandić donirao veliki broj svojih dela, ali i značajne radove drugih umetnika iz njihove kolekcije, ova ustanova je 2015. godine, prigodnom izložbom, obeležila 100. rođendan Save Sandića. Sačuvano dostojanstvo – lično i profesionalno.