Trampova jednačina
Председник САД у разговору са новинарима (Фото Ројтерс)
Procene budućeg kursa spoljne politike Vašingtona do sada su bile više zasnovane na nagađanjima, a manje na realpolitici. Javnost je mogla da sazna da je Tramp protivnik nadnacionalnih institucija, jer one, prema mišljenju koje deli s konzervativnim političkim krugovima u Americi, samo umanjuju suverenitet SAD. U skladu s tim, treba podsetiti, na primer, da inicijative o izmeštanju Ujedinjenih nacija iz Njujorka nisu nove i da su periodično (istina bezuspešno) pokretane u poslednjih tridesetak godina. Trampov negativan stav prema Evropskoj uniji sledi istu matricu. Ovde treba staviti jednu zagradu, jer su se i do sada u Vašingtonu mogle čuti poznate floskule poput one: ko je broj jedan u Briselu i čiji bi predsednik SAD trebalo da okrene telefon? Posledice su poznate. Još u vreme Obame bilo je moguće da se delegacija EU sa predsednikom Evropskog saveta na čelu praktično mimoiđe u Vašingtonu sa kancelarkom Nemačke. Međutim, ono što je u toj slici novo jeste Trampovo sasvim ogoljeno odbacivanje multilateralizma na kojem počiva projekt EU. Treba naime doslovno shvatiti da za Trampa ne postoje nadnacionalne institucije, već samo države. Mnogi su, međutim, požurili da iz negativnog stava Trampa prema Briselu izvedu zaključak da će doći do promene u dosadašnjoj američkoj politici prema ovom regionu. Sada smo dobili i nedvosmislen odgovor jednog visokog zvaničnika iz Stejt departmenta (Metju Palmer u „Politici“) da se politika SAD prema Balkanu neće suštinski menjati. Stav SAD prema ovom regionu predstavlja, dakle, jednu konstantu koja ne zavisi od promene političke struje na čelu Amerike. Zašto je to tako, može se zaključiti iz još uvek važećih geopolitičkih razloga, tj. sprečavanja širenja Rusije na Balkan. Činjenica da i pored promena na kormilu SAD glavni spoljnopolitički prioriteti ostaju nepromenjeni samo govori o tome da se Amerika rukovodi dugoročnim strategijama koje su davno zacrtane. Mogu se promeniti samo akcenti i pristupi rešavanju onih istih prioriteta koji su definisani tim strategijama, ali ne može biti reči o bitnim odstupanjima. Uostalom, najnovije ublažavanje Trampove retorike kada je u pitanju Kina to jasno potvrđuje. Kontinuitet spoljne politike predstavlja jasan obrazac koji definiše odnose Amerike sa svetom. U tom kontekstu, realizam je oduvek predstavljao jednu od dve škole mišljenja u američkoj spoljnoj politici, a to je gledište prema kojem se međunarodni odnosi svode na relacije između država.
U tom pogledu Trampova najava da neće nastojati da „izvozi demokratiju“, što su činili njegovi prethodnici, ne znači odustajanje od dosadašnjih poznatih prioriteta SAD u regionu. Menja se samo način na koji će ti prioriteti biti realizovani. Ako se ova „jednačina“ shvati doslovno, najavu ministra odbrane SAD Džejmsa Matisa o formiranju kosovskih bezbednosnih snaga treba ozbiljno shvatiti. Takav korak nosi u sebi opasnost dovršavanja projekta satelitske države na Kosovu. Drugim rečima, treba sasvim trezveno, bez preuveličavanja značaja eventualnog novog detanta između SAD i Rusije, konačno pristupiti produbljenijoj analizi budućih koraka Vašingtona, ne samo kada je reč o Kosovu već i o potencijalnom jačanju NATO-a na Balkanu.
Bivši diplomata, član Srpskog spoljnopolitičkog kruga