Kandidatura
Voleo bih da mi oni koji su prethodnih dana po medijima stvarali atmosferu „ratnog“, ili bar vanrednog političkog stanja objasne šta ima „skandalozno“ u tome ako dosadašnji predsednik države izrazi želju da se ponovo kandiduje za predsednika i ako očekuje da ga u tome podrži stranka koju je on osnovao i doveo na vlast? Ili ako traži od svog „političkog sina“ da mu, u slučaju sopstvene kandidature „vrati“ stranku koju mu je, preuzimajući funkciju predsednika, dobrovoljno prepustio?
Naravno, politički život ima svoju dinamiku. Fer plej se i u sportu sve ređe pominje, a kamoli u vrtačama i brlogu balkanske politike. Nigde, dakle, ne piše da je do toga moralo doći, niti da je Vučić, čak i ako mu je to nekada obećao, morao da izađe u susret Nikolićevim očekivanjima da – nešto poput Putina i Medvedeva – izvrše „veliku rokadu“ na mestu predsednika i premijera.
Ali svakako da u Nikolićevom zahtevu, odnosno želji, nije bilo ničega što bi zasluživalo ovakvu medijsku hajku i politički pogrom kojem je bio izložen. Treba samo poređati naslove i izjave koje su SNS funkcioneri, analitičari i prateća medijska bratija ovih nekoliko dana izrekli povodom same najave Nikolićeve kandidature („Nož u leđa Vučiću – Nikolić prešao na stranu žutih bandita, stranaca i tajkuna“, „Mišković platio Tomi da izda Vučića“, „Koliko košta obraz?“, „Dragica naredila: Tomo, idi na Vučića“ itd, itd.) i sve će biti jasno.
Da li iko veruje da je išta od toga moglo biti izrečeno, a pogotovo na takav način biti objavljeno i istaknuto plasirano, a da nije bilo odobreno i naručeno s „najvišeg mesta“?
Da li iko zaista veruje kako su Ivica Dačić, Palma i Karić „ucenili“ Vučića, pa on, jadan, eto, šta je mogao drugo nego da se mimo svoje volje kandiduje za predsednika? Da li iko od čitalaca ovog teksta zaista može da poveruje kako bi pomenuti trojac (Ivica – Palma – Bogoljub) imao „srca“ da odbije ljubaznu molbu Aleksandra Vučića da zajedno s njim složno podrže Nikolićevu kandidaturu? Ili da bi Vučićevi ministri i potpredsednici poput Stefanovića, Zorane, Vučevića ili Vulina u bilo kom filmu mogli da dođu kod Vučića i kažu nešto u stilu: „A, ne, šefe. Ne dolazi u obzir. Mi nipošto nećemo da podržimo Tomu, moraš se ti kandidovati ili otkazujemo poslušnost i rušimo ti vladu“? Ne, ne, i naravno – ne. Niko normalan i iole upućen u srpske političke prilike ne može imati ikakve iluzije u vezi sa tim.
Ovo je, dakle, bila autonomna Vučićeva volja i odluka. Eventualno, malo pogurana i ohrabrena nakon njegovog susreta s direktorom kancelarije za jugoistočnu Evropu u Stejt departmentu Metju Palmerom. Samo Vučić zna zašto je to uradio, i to nakon što je pre jedva šest meseci – posle još jednih nepotrebnih vanrednih parlamentarnih izbora – formirao vladu uz patetično zaricanje kako mu je „potreban pun mandat i četiri godine stabilnosti“. Ali svakako to nije učinio zbog toga što je, tobože, bio „ucenjen od saradnika“, ili zabrinut što Nikolić, navodno, „ne može da pobedi u drugom krugu“.
Naravno da je i Nikolić mogao da pobedi, pogotovo uz iskrenu podršku Aleksandra Vučića, svoje matične stranke i njenih satelita. A mogao je još i više – da iz premijerovog okruženja nije bio godinama sistematski torpedovan i medijski razvlačen na jedan ponižavajući i uvredljiv način. I to ne samo uvredljiv po njega lično, koliko po funkciju koju obavlja i na koju nije izabrao sam sebe, već je na nju došao legitimno, glasovima izašlih i neizašlih (čuveni „beli listići“) na predsedničke izbore 2012. godine.
Uzgred rečeno, kako je moguće da se niko od onih što su ovih dana defilovali medijskom scenom nije setio ili usudio da primeti da bi mnogo osnovanija tema za eventualno skandalizovanje moglo biti to što se Vučić ipak kandiduje, bez obzira na to što je najmanje deset puta javno izgovorio kako mu to „ne pada na pamet“? Nego su se svi zgražavali i, tobože, iščuđavali što je to objavio predsednik – koji je najmanje isto toliko puta već izjavio da to želi i namerava.
Jedan deo (opozicione) političke javnosti raduje se ovakvom raspletu, a drugi, pak, poručuje kako uopšte ne treba da nas se tiče „njihov“ porodični obračun i da će se, već po običaju, „oni na kraju dogovoriti“. Ali to je samo deo istine.
Ako legalni predsednik države može da prođe ovakvog toplog zeca samo zato što se usudio da se kandiduje mimo volje premijera, čemu se onda mi ostali imamo nadati? Čemu se imaju nadati pravi opozicioni kandidati? Čemu se bilo ko ima nadati ako se nađe na putu volje, interesa ili hira „velikog vođe“? I zato je ovo što se poslednjih dana dešava s Nikolićem strašna i strašno važna po(r)uka, potpuno nezavisno od toga kako će se ova SNS sapunica završiti i da li će se posle burne svađe „mladenci“ na kraju zaista dogovoriti ili neće. I strašno mnogo govori o prirodi vlasti Aleksandra Vučića.
I ne, nije mi zaista nikakva uteha to što znam, odnosno što sam siguran da će upravo oni koji mu ovih dana najglasnije pevaju ode i motaju mu se oko nogu prvi zabiti nož u leđa kada počne da pada i čim se za to ukaže prilika.
Glavni urednik časopisa „Nova srpska politička misao“, narodni poslanik