Protivpravnost pokušaja revizije

24. 02. 2017. 11:00

(Фото Википедија)

Ovih dana pažnja domaće javnosti s pravom je usredsređena na protivpravni pokušaj gospodina Bakira Izetbegovića da, kao samo jedan od članova Predsedništva BiH, pokrene postupak za reviziju presude iz 2007. godine, donesene u predmetu po tužbi BiH protiv Srbije.

Podsećanja radi, treba reći da stranke u postupku pred tim sudom mogu biti samo države, a one, opet, mogu biti predstavljene i zastupane samo od svojih ovlašćenih organa.

Nije potrebno trošiti mnogo reči na objašnjenje protivustavnosti ovog pokušaja gospodina Izetbegovića, jer je svima jasno da je Predsedništvo BiH prema Ustavu BiH određeno kao kolektivna institucija, koja odluke može donositi kolektivno, a ne na osnovu pojedinačne volje bilo kojeg njenog člana.

Protivpravno je, ali i moralno nedopustivo, kada isti zvaničnik nedavno reče kako je navodno još na snazi odluka Predsedništva BiH iz oktobra 2002. kojom je gospodin Sakib Softić imenovan za pravnog agenta BiH u ovom predmetu.

Protivpravnost takvog ponašanja ogleda se u tome što je svakome ko iole poznaje pravo jasno da je donošenjem presude Međunarodnog suda pravde 2007. prestalo navedeno ovlašćenje gospodina Softića za bilo kakvo zastupanje BiH u ovom predmetu.

Ovo stoga što se protiv presuda tog suda ne mogu izjavljivati žalbe, pa je navedena presuda postala pravnosnažna sada već daleke 2007. godine, a time je prestala i važnost pomenute odluke iz oktobra 2002. godine, kao i sva ovlašćenja gospodina Softića.

Verujem da će se takvom pravno i moralno nedopustivom ponašanju odupreti Međunarodni sud pravde, i s tim u vezi ukazujem na njegova pravila. Naime, članom 38. stav 3. i članom 99. Pravila Međunarodnog suda pravde propisano je da tužbu za pokretanje postupka, odnosno zahtev za reviziju presude, moraju potpisati pravni agent (zastupnik) države, njen diplomatski predstavnik sa sedištem u Hagu, gde je sedište suda, ili neko treće lice.

Predsedništvo BiH kao kolektivna institucija ne može donositi odluke na osnovu pojedinačne volje bilo kojeg njenog člana

Međutim, u svakom od ova tri slučaja ta lica moraju imati propisno ovlašćenje za takvu radnju, jer je to conditio sine qua non za prihvatanje tužbe. No, stvar se ovim ne završava.

Naime, prema članu 38. stav 3. Pravila Međunarodnog suda pravde (što se primenjuje i kod revizije iz člana 99. Pravila), ukoliko su tužbu ili zahtev za reviziju presude potpisali zastupnik (pravni agent) ili drugo propisno ovlašćeno lice, njihov potpis mora potom biti autentifikovan pismom diplomatskog predstavnika ili nadležnog organa (ministra inostranih poslova) države tužioca.

Tek tada se, dakle, tužba ili zahtev za reviziju presude smatraju podnesenim od strane ovlašćenog lica.

Kad se navedeno ima u vidu, očigledno je da, kako sa stanovišta domaćeg pravnog poretka, tako i sa stanovišta međunarodnog prava, u ovom slučaju ključne uloge imaju sadašnje Predsedništvo BiH i ministar inostranih poslova BiH, jer bez njihove saglasnosti (i autentifikacije) nijedno lice nije niti može biti ovlašćeno za podnošenje zahteva za reviziju presude.

To je, dakle, ono što predstavlja slovo prava koje je od važnosti za ovaj slučaj, zbog čega svaki pokušaj da se revizija podnese mimo toga Međunarodni sud pravde treba da odbaci. Naravno, pod uslovom da se taj sud pridržava slova prava.

Svako drugo njegovo ponašanje bilo bi ne samo protivpravno, već bi omogućilo da se ostvare krajnje namere Izetbegovića i njegovih mentora, a to su stigmatizacija srpskog naroda i Srbije, njena osuda na plaćanje ogromnih retribucija, te prikazivanje Republike Srpske kao navodne zločinačke tvorevine, što bi trebalo da dovede do njenog nestanka.

Profesor univerziteta, senator RS