Narod koji ne uči na svojim greškama
Илустрација Новица Коцић
Smatram da Srbi nisu izgubili 20. vek, već pamet u tom veku. Bili su povodljivi za idejama za koje se pokazalo da su protiv srpskog nacionalnog interesa. Lakomisleno su zaboravljali žrtve podnete radi slobode naroda i države primenjujući neproverene ideje koje su nam donosile štetu. Srpski narod olako izjednačava oproštaj i zaborav, iako oproštaj pre svega znači da ne želimo da imamo mržnju prema onome koji nam je naneo patnju, a zaborav označava nemarnost prema samom sebi i svojoj prošlosti. Srbi su često spremni da sve tuđe smatraju boljim od sopstvenog, pa svoju tradicionalnu gostoljubivost lako pretvaraju u poltronstvo. Postali su lakomislen narod koji ne uči na svojim istorijskim greškama, pošto pogrešno smatra da oprašta zaboravljajući i zbog toga greške neprestano ponavlja.
Srbi su u 20. veku bili povodljivi za idejama za koje se pokazalo da su protiv njihovog nacionalnog interesa
Osnov gubitka vlastite države dogodio se 1903, posle dvorskog prevrata u kojem je u krvi svrgnuta dinastija Obrenovića, da bi na njeno mesto došla dinastija Karađorđevića. Od tada je razvijena nacionalna tragedija kolosalnih razmera koja je uzrokovala sve potonje događaje.
Obrenovići su vodili odmerenu spoljnu politiku koja nije ništa drugo nego politički realizam i praćenje stanja u međunarodnim odnosima. Oslanjanje na Austrougarsku bilo je u skladu s načelima real-politike. Kad je smenjena dinastija, promenjeni su i spoljnopolitički prioriteti. Izabrani su i drugi strateški saveznici, umesto Austrougarske – Britanija i Francuska. Koliko je bio pravilan izbor saveznika videlo se po tome što Francuska nije htela da evakuiše srpsku vojsku na Krf sve dok ruski car Nikolaj nije tim povodom zapretio Parizu ultimatumom.
Stvaranje Kraljevine SHS je takođe bilo važno francuskim političkim krugovima koji su je smatrali bitnom karikom u svojoj globalističkoj politici. Mi možemo da imamo razna mišljenja o Kraljevini SHS, ali činjenica je da Hrvati nju nisu prihvatili. Zajedno sa KPJ od Drezdenskog kongresa 1928. radili su na njenom razbijanju. Atentat Puniše Račića na Stjepana Radića iskorišćen je potom kao argument za srbofobiju. Da nije bilo zajedničke države sa Hrvatima ne bi bilo ni pokolja, ni Jasenovca.
Pukovnik Vauhnik bio je vrhunski obaveštajac i vojni ataše Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Nemačkoj. Predlagao je armijskom vrhu da se puč izvede tek posle napada nacističke Nemačke na Sovjetski Savez. Međutim, oficiri koji su izvršili puč nisu imali osećaj za istorijski trenutak.
I 1989, na kraju Hladnog rata, politička elita Srba prekasno je prepoznala pogubnost antisrpskog projekta zvanog jugoslovenstvo insistirajući i dalje na komunističkoj ideologiji, što je srpski narod dovelo u još teži položaj.
Masovni odziv Srba raspoloženih da 5. oktobra sprovedu revoluciju rodio se u veri da je razlog svih njihovih nevolja Slobodan Milošević. Zaboravili su da pretežni deo odgovornosti ne snosi sam Milošević, već nesposobnost elite da definiše nacionalni interes i da uči iz prošlosti, kako svoje, tako i tuđe.
Srbi već sedamnaest godina veruju i da idu u EU, a u stvari ne uviđaju da se EU raspada. U javnosti je omiljena priča pred svake izbore da će da nam svane, da poteče med i mleko. Međutim, ako je Unija počela da se raspada, dok Srbija dospe u nju EU će zaista da se raspadne.
Propadanjem koje traje već 17 godina Srbija rizikuje da izgubi ceo 21. vek, ali to ne čudi jer od 1903. srpski narod nema na vlasti elitu koja bi vodila računa o nacionalnom interesu. Pametni i čestiti ljudi se ne bave politikom. SANU postoji radi sebe same, a ne radi naroda.
Politička i intelektualna elita treba da spozna tragične greške iz prošlosti, da iz toga izvuče odgovarajuće pouke za budućnost, što je preduslov oporavka i obnove.
Izgubili smo 20. vek, ali prošlost ne možemo da promenimo. Diskusija o uzrocima naših tragedija treba da vodi ka konsenzusu o tome kakvu budućnost želimo i šta smo radi nje spremni da učinimo.
Magistar međunarodnih odnosa