Između želja i realnosti
Српска породица око 1930. (Из породичног албума)
Nakon višedecenijske zanemarenosti vaskrsnula je ideja o potrebi da se država brine o svom stanovništvu i njegovoj obnovi.
Na relevantnost ove problematike u međuvremenu su ukazivali sociolozi i pojedini antropolozi, mada se i broj naučnih istraživanja posvećenih ovoj temi nakon osamdesetih godina 20. veka značajno smanjio.
Razlog je na prvom mestu bilo smanjeno interesovanje i sposobnost države da o važnim društvenim pitanjima konsultuje naučnike.
Demografski trendovi ukazuju na to da nam je potrebna hitna intervencija u ovom polju, ali ne treba mnogo mudrosti da bi se zaključilo da će biti jalova svaka akcija koja bude sprovedena nezavisno od pokretanja i preokretanja stvari i u drugim oblastima državnog delovanja – u oblasti zapošljavanja, brige o porodici, zdravstvene zaštite, obrazovanja, privrede.
Aleksandra Pavićević
TV SERIJE
Zatezanje kanapa
U meni se uvrežilo uverenje da su serije nižerazredni žanr. A onda se odigrao obrt zvani Tvin Piks
Bio sam student filmske režije i imao sam visoko mišljenje o svom budućem poslu. Smatrao sam da je film umetnost, ne manje značajna od literature, na primer. Držao sam da moram imati visoke standarde i da se od mene očekuje da filmsku umetnost makar malo unapredim.
A onda sam jednom prilikom došao kod moje tetke, drage i vesele žene, i zatekao je kako sedi na trosedu i tupo zuri ispred sebe. Bila je, očigledno, u veoma teškom stanju. Pomislio sam da se dogodilo nešto ozbiljno, da je posredi neka tragedija.
Promrmljala je nešto u stilu da „njen život više nema smisla“, što me je još više uplašilo. Ubrzo je usledilo i objašnjenje: „Završen je Gradić Pejton.“
Goran Marković
KOLONIJALIZAM
Od nesvrstanih do „velikog brata“
Bivša Jugoslavija je dekolonizaciju pratila s posebnom posvećenošću. Iako je proces započeo s prvim misijama dobre volje njegova pozadina je dublja
U današnjem globalizovanom svetu, predstave koje nameću mediji određuju, kako je odavno uočeno, neuporedivo više od onog što informacija na prvi pogled donosi.
Reč je o čitavom estetskom kodu, modelima, navikama, vrednosnim odrednicama. Mediji i popularna kultura su, sasvim izvesno, jedna od ključnih poluga neokolonijalizma.
Nebojša Berec
20 ISPOD 40
Strahovi kojih se ne treba bojati: Anja Marković
Kukavičluk bi bio ne govoriti o prljavštini i rugobi, ne priznati da je taj bedni Kowloon dom koji sami stvaramo. I onaj pravi Kowloon, ogrezao u kriminal, njegovi stanovnici su pokušali da odbrane pre nego što će biti srušen
Naslov prve zbirke pesama Anje Marković (1988) bremenit je sadržajem i upečatljiv – Napolju su ljudi (2012).
U njemu prepoznajemo latentnu strepnju, tihu bojazan, blagu nelagodu, slutimo privremenu paralisanost i ono na šta bi psiholozi i psihijatri spremno i radoznalo podigli glavu – anksioznost.
Široki dijapazon poremećaja profesionalci vezuju za ovaj pojam, ali to ne smeta poeziji da progovori o svojoj posebnoj skupini tema.
Prva zbirka je bila zapažena, nagrađena Brankovom nagradom, a u kritici je istaknuto da snaga ove poezije leži u „uspelim proplamsajima imaginativne emotivnosti koji svetle među redovima introspektivnog ili narativnog zamaha” (B. Vasić).
To je poezija kadriranja trenutka obamrlosti pred onim što se vidi i oseti, kratkog bleska saznanja šta nas okružuje i spremnosti da se ono opiše.
Dragana Stolić
VEK DžEZA
Prva ploča
Jedan od prvih srpskih intelektualaca koga je džez zaludeo bio je književnik Rastko Petrović. Njegove godine provedene u Parizu poklapaju se sa boravkom Larokinog benda – ko zna, možda ih je i čuo!
Dvadeset šestog februara 1917. u njujorški studio firme Viktor ušlo je pet muzičara iz Nju Orleansa i snimilo prvu gramofonsku ploču džeza; bio je to najznačajniji pojedinačni događaj u istoriji ove muzike.
Otkad mi je krajem osamdesetih u ruke dospela Istorija džeza Džejmsa Linkolna Kolijera, u sjajnom prevodu Dušana Latkovića, ova rečenica kojom pompezno počinje poglavlje „Rasad iz Nju Orleansa“ zvoni mi u ušima kao mantra.
Zamišljam ih u studiju onako napirlitane: pogled uperen na crveno svetlo brojanje do dva i niski start – u istoriju!
Pomislim kako su potom izašli sa đilkoškim šeširima u njujorški metež, uveče otišli na još jednu dobru gažu u restoran Rajsenveber u 58. ulici, posle poslednjeg plesa drmnuli po koju i otišli na spavanje kao da se ništa revolucionarno nije desilo.
Voja Pantić