Makedonsko iskustvo u krivom ogledalu

28. 02. 2017. 10:00

Скопље (Фото A Brit and a Broad)

Pod utiscima sa Svetosavske akademije u Skoplju, gde je ponovo bio jedan od besednika, istoričar Čedomir Antić u tekstu „Makedonsko iskustvo” iznosi vlastita zapažanja. To je naravno u redu i legitimno. No, da li svesno ili ne, Antić bagateliše surovu istinu da, kao retko gde u svetu, Srbi u Makedoniji, praktično, punu deceniju, gotovo bez liturgijskog i crkvenog spominjanja svetitelja, „slave” nacionalni praznik Sv. Save. Šta verujući Srbi imaju od nacionalnog praznika kada nemaju mogućnosti ni prava na liturgijsko proslavljanje svetitelja; kada ni jedan Srbin nema gde da se na taj dan pričesti u kanonskoj crkvi, ne računajući ilegalne katakombe u 21. veku, gde su Srbi takođe retki?

Zašto Antiću nije bilo čudno što se tu kraj njega u prvom redu nije našlo mesto i za nekog crkvenog velikodostojnika? Zašto, na primer, nije bilo „arhiepiskopa Jovana šestog“, kako je oslovljavao u svojim tekstovima poglavara kanonske, ali od državne administracije u Skoplju neregistrovane pravoslavne ohridske arhiepiskopije SPC?

Ne ulazeći u pozadinu pobuda za iznošenje doziranih primera za teze o „makedonskom iskustvu“, istine radi, valja se dotaknuti konkretnih pitanja. „Zahvaljujući predanom radu Demokratske partije Srba u Makedoniji i drugih narodnih ustanova, i kao posledica jedinstva i svesti o tome šta izabrani narodni predstavnici treba da rade, Srbi su uspeli, bez obzira na strane pritiske i decenijsko neprijateljstvo prema njima i Srbiji, da ostvare sporazum sa zvaničnom Makedonijom“, navodi Antić. Taj „predani rad“ Demokratske partije Srba, za deceniju i po, isključivo u vladajućoj koaliciji, najpre sa SDSM, pa potom sa VMRO DPMNE, apsolutno nema nikakve dodirne tačke s „jedinstvom i svešću“, a ni s rezultatima rada „drugih narodnih ustanova“.

Pored obespravljenosti koja se odnosi na slobodu veroispovesti, ovdašnjim Srbima uzurpirane su i drevne svetinje

Srpska nacionalna prava u Makedoniji su priznata u meri kao i svim ostalim manjinskim zajednicama, na ustavnim osnovama Okvirnog sporazuma iz 2001, kao rezultat dokumenta o miru posle albanske oružane pobune.

Istina je da je Ivan Stoilković, lider Demokratske partije Srba u Makedoniji, poslanik u Sobranju 14 godina. „Ako je Makedonija, pod pritiscima SAD, Britanije i Nemačke, i delovala protiv Srbije, postojao je makar Ivan Stoilković da u Sobranju glasa protiv priznanja nezavisnosti 'Republjik Kosova' i protiv sramotne deklaracije o zločinu u Srebrenici...“, konstatuje Antić. No, poznata je istina i da je za to vreme, prema zvaničnim izveštajima skupštinskog biltena, „moj poslanik“, zabeležio „učinak“ aktivnošću ravan – nuli. I na plenarnim sednicama i na skupštinskim telima.

Pored obespravljenosti koja se odnosi na slobodu veroispovesti (a garantuje je Evropska konvencija o ljudskim pravima), ovdašnjim Srbima uzurpirane su i drevne svetinje.

Uprkos slici za primer harmonije o kojoj piše Antić, prenebregava se činjenica o tužnom stanju u obrazovanju Srba, svedenom na puku simboliku (oko 150 osnovaca u tri preostale škole sa odeljenjima na srpskom), kulturi, informisanju...

Svakako je za pohvalu to što na pruženom prostoru u „Politici” Čedomir Antić često analizira položaj Srba u rasejanju, pa i u Makedoniji. Ali, pristup i upotreba pokazatelja valjda treba da budu zasnovani na realnosti.

Kulturni centar Srba „Spona”, Skoplje