Kad pratilac kovčega uzme novac
(Фото Пиксабеј)
Mi koji smo ranije došli u Ufu imali smo mogućnost da preporučimo svoje poznanike za poslove za koje su bili potrebni novi radnici. Naravno pod uslovom da oni imaju potrebno radno iskustvo i da mogu da odgovore zahtevima posla. Naš rukovalac auto-dizalicom Ilija predložio je svog prijatelja, električara Željka, sa kojim je pre nekoliko godina radio u Salihardu. Inženjer koji je bio zadužen za montažu elektroinstalacija bio je zadovoljan njegovim radom.
Željko je molio da zaposlimo i njegovog sina koji je takođe električar. Nama je trebalo još električara i obećali smo mu da ćemo u narednih nekoliko meseci poslati pozivno pismo za njegovog sina. Rekli smo mu da javi sinu koje dokumente treba da pripremi i da ih odnese u prostorije našeg beogradskog predstavništva.
Željko je bio vredan, radan i pre svega ozbiljan čovek. Na njegov rad i ponašanje nije bilo nikakvih primedbi.
Sa druge strane Ilija je među kolegama važio za čoveka niskog morala. Ogovaranje, laž i posebno ružne i uvredljive reči koje je govorio o kolegama bilo je nešto u čemu je uživao. Šef mehanizacije poznavao ga je odranije, na njegovu preporuku je i angažovan, tvrdio je da on odgovara zahtevima posla bolje nego bilo ko drugi. Čak je tvrdio i da je on nezamenljiv na auto-dizalici. Mnogi na gradilištu nisu se slagali sa tim.
Svi smo se pitali zašto se Željko družio sa takvim čovekom?
Jednom prilikom direktor gradilišta mi je rekao da nije očekivao da Ilija može preporučiti tako dobrog radnika. Jednog martovskog popodneva nazvao me je direktor predstavništva i saopštio mi lošu vest. Idući ka gradilištu više puta sam poželeo da ta vest nije tačna, razmišljao sam da je možda neko greškom obavestio direktora. Mislio sam da mu je možda bilo loše i da će služba hitne pomoći uspeti da ga spase. Nažalost, informacija je bila tačna.
Željko je umro, a obdukcija je pokazala da je imao jak srčani udar. Opet je trebalo telo pokojnika poslati u Srbiju. Neprijatni, tužni momenti i obaveze koje su neodložne. Šef mehanizacije odmah je predložio da Ilija bude pratilac kovčega. Svi su podržali taj predlog.
Uzeo je avans za eventualne troškove, a mi smo skupili oko hiljadu evra za pomoć njegovoj porodici. Isplatili smo mu i jednu Željkovu platu i naglasili da kaže da će preostale zarade biti za mesec dana. Direktor predstavništva mu je rekao da je bolje da sav novac odmah pošalje poštom, jer će porodici trebati novac pre nego što kovčeg dođe. On je obećao da će tako i uraditi. Direktor ga je zamolio i da porodici izjavi saučešće u ime svih nas i da im kaže da ćemo Željka pamtiti kao dobrog radnika i dobrog čoveka. Vratio se u Ufu posle nedelju dana. Vratio je ceo avans i naglasio da je sve takse i pogrebno vozilo platio Željkov sin.
Tvrdio je da je saučešće izjavio Željkovom sinu i da nije imao snage da ide na sahranu. Rekao nam je i da je na dan njegovog povratka u Ufu Željkov sin došao na beogradski aerodrom da ga isprati i da mu zahvali za sve što je uradio za njegovog oca.
Iz našeg predstavništva u Beogradu su nam javili da su kod njih dokumenti Željkovog sina. Tražio sam da ih odmah pošalju da mu uradimo pozivno pismo. Devojku koja se bavila migracionim poslovima zamolio sam da što brže uradi pozivno pismo. Ona ga je uradila dosta brzo i mi smo ga poslali u Beograd.
Došla je isplata poslednje plate i Ilija je došao da preuzme svoju i Željkovu platu. Direktor ga je pitao da li zna šta je po struci Željkov sin. On je odgovorio da je električar, ali da nikada nije radio u struci. Na pitanje od čega je živeo, odgovorio je da imaju malo zemlje, da gaji desetak ovaca i da mu je Željko uvek slao veći deo svoje plate. Direktor je želeo da pomogne, ali nama je ipak trebao radnik sa iskustvom. Nismo mu zakazivali kartu, a prošlo je već više od mesec dana.
U međuvremenu potreba za električarima je smanjena jer smo za veliki deo elektroradova angažovali podizvođača. Nazvali su me iz Beograda i pitali su kad ćemo kupiti avio-kartu za Željkovog sina. Objašnjavao sam sekretarici da smo dobili informaciju da on nema iskustva u elekričarskom poslu i da ga nećemo angažovati.
Takođe napomenuo sam da bez obzira na sve to potrebe za električarima su smanjene i sada nije potreban. Ona mi je rekla da joj nije jasno odakle informacija da nema iskustva. Kada je doneo dokumente potrebne za izradu pozivnog pisma razgovarao je sa njom.
Pričao je da je desetak godina radio kao električar. Meni je tada prošlo kroz glavu da smo Iliji dali Željkove plate kao i novac koji smo skupili za pomoć njegovoj porodici. Sve to sam joj objasnio i zamolio je da nazove i da proveri koliko novca mu je Rašić poslao.
Ona mi je brzo odgovorila da mu je poslao samo jednu platu i novac koji smo mi skupili. Sume su bile manje od onih koje smo mi isplatili Iliji. Zamolio sam ako može da u pošti uzme potvrdu o sumi novca koji mu je poslat. Brzo su mi mejlom dostavili potvrde na kojima se vidi da je Ilija poslao manje novca. Saznavši za to direktor je odmah nazvao Iliju i pitao ga zašto nije poslao poslednju platu i zašto je dva puta poslao manje sume. Njegov odgovor je bio da mu je Željkov sin rekao da deo novca zadrži i da mu ga da kad on dođe u Ufu. Direktor mu je rekao da mu odmah pošalje treću platu i ostatak novca koji je pripadao Željku.
On je obećao da će to odmah uraditi i pri tome je krenuo sa drvljem i kamenjem na račun Željkovog sina. Kao da sam nešto predosećao, nazvao sam sekretaricu i ponovo je zamolio da proveri koliko je novca Ilija poslao. Ona mi je odmah mejlom poslala potvrdu na kojoj se jasno vidi da je samo treću platu poslao opet u umanjenom iznosu. Direktor je ponovo pozvao Iliju i tražio je da sa Željkovim novcem dođe u njegovu kancelariju.
On je došao, na sto je stavio novac i krenuo je da priča da je Željkov sin lažov i da će to potvrditi čovek koji ga je krstio. Taj čovek će navodno uskoro doći u Ufu. Direktor nije imao snage da mu bilo šta kaže. Rekao je meni da odem i da odmah pošaljem taj novac. Želeo je da Iliju odmah vrati u Srbiju. Tvrdio je da mu takav čovek ne treba u firmi. Šef mehanizacije je molio da ne otpušta Iliju, tvrdeći da će angažovanje novog rukovaoca potrajati. Tvrdio je da za njega ima posla još samo nekoliko meseci i da će posle toga svakako biti vraćen nazad. Direktor nije imao snage ni da sa njim raspravlja.
Popustio je i Ilija je nastavio da radi. Krajem dana nazvao me je Željkov sin, zahvaljivao mi se za novac koji sam poslao. Rekao je da je radio kao električar, da može da odgovori zahtevima posla. Poželeo je da dobijemo novi posao i da na tom objektu nađemo mesto i za njega. Objasnio mi je da je znao da je taj čovek zaposlio njegovog oca. Bio mu je beskrajno zahvalan i za to i za pratnju kovčega. Potvrdio je da ga je ispratio kad se vraćao u Ufu i da mu se na aerodromu još jednom zahvalio.