Iskonska dilema – vreme
Америчка група „Чикаго” (Фото CC BY-SA)
Koliko smo zaista opsednuti vremenom? Da li nam je, i koliko, važno da tačno u određeni čas budemo na tačno određenom mestu, zašto se trudimo da poslove posvršavamo u trenutku koji smo odredili (ili je to neko učinio umesto nas), šta nas navodi da svakih nekoliko minuta i nesvesno povučemo rukav i pogledamo šta nam pokazuju kazaljke na satu, ili iz džepa potegnemo mobilni telefon ne bismo li pročitali kako su raspoređene digitalne cifre na njegovom ekranu… Zar nam je toliko važan taj neumitni protok vremena da o njemu razmišljamo sa jednakom frustracijom kao kada razmišljamo o parama. Posebno onim koje nemamo…
Svaku navedenu dilemu naći ćemo u kompoziciji „Da li iko zaista zna koliko je sati” (Does Anybody Really Know What Time It Is?) čuvenog američkog benda „Čikago” (Chicago Transit Authority), iz 1969. godine. Reč je, u suštini, o antiratnoj pesmi, snimljenoj u vreme američkog vojevanja u Vijetnamu, kada su na adrese mladih Amerikanaca svakodnevno stizali pozivi za služenje vojnog roka, a koje su mnogi (s razlogom) doživljavali kao direktan poziv na pogibiju. U takvim okolnostima vreme je zaista postalo činjenica koja ništa nije određivala, sem ako se ne računa period između oblačenja vojničke uniforme i povratka kući – u mrtvačkom sanduku.
U prvom refrenu autor kaže: „Da li iko danas zna koliko je sati? Ja ne znam. I da li iko više uopšte brine o vremenu. Ako je zaista tako, ne mogu da shvatim kako to da svi imamo i previše vremena da – plačemo.”
Surovost ratovanja u Vijetnamu, zemlji na sasvim drugom kraju sveta, i koja ni na koji način nije ugrožavala ni SAD ni američki kontinent, inicirala je jednu posebnu kategoriju u rok muzici, takozvane – protestne pesme. Nije to bila neka velika izmišljotina. Svi ratovi, i očaj koji ih je pratio, nailazili su i ranije na odgovor umetnika. Neko je pri tome bio direktniji, drugi su se skrivali iza dvosmisla svojih reči, ili skrivenih asocijacija. Ali, kada je rok kultura u pitanju, posebno muzika, antiratno stvaralaštvo postalo je neka vrsta temeljnog razmišljanja cele generacije.
Ponovljeni refren: „Da li iko danas zna koliko je sati i da li iko uopšte brine? Ako je zaista tako, ne mogu da shvatim zašto svi imamo i previše vremena da – umremo. Svako se trudi da bude aktivan, a meni je svejedno. O vremenu zaista ne brinem”, dodatno naglašava i relativnost pojma – umiranja, i koliko smo, vođeni iskonskim strahom i željom da opstajemo, u stalnoj dilemi: „Koliko nam je još ostalo?”
Drugo viđenje pesme jednako je frustrirajuće, a odnosi se na svakodnevnu trku za novcem. Opsednutost strahom da bismo jednoga dana mogli da se nađemo bez dinara u džepu, izbačeni na ulicu, bolesni, ostavljeni i od najbližih, nije ništa prihvatljivije od straha od umiranja. Zašto neki drugi imaju više nego mi, kako su stekli sve one kuće, automobile, kako samo oni imaju dovoljno para da putuju na egzotična mesta, da li smo mi zaista gubitnici… Dilema koja, u suštini, određuje naš društveni status, bez obzira koliko pameti i znanja imamo i koliko smo spremni da tu pamet ponudimo okolini i samima sebi.
Poziv autora da malo usporimo, da se opustimo, da više živimo a manje se nerviramo, dobra je poruka za sve. Uostalom, pitanje: „Da li iko zna koliko je sati?”, u suštini je jednako vanvremensko koliko i besmisleno. Vreme da produžimo – ne možemo. Ne možemo ni da ga prevarimo, ili vratimo unazad i pored svih marifetluka kojima nas život uči. Tu smo, gde smo…