Našli njega, našli nas

13. 03. 2017. 18:00

Многи тврде да су баштиници Ђинђићевог наслеђа: Чедомир Јовановић (Фото Танјуг / С. Радовановић)

Sve televizije su u subotu objavile: „Na današnji dan pre sto godina u svojoj ćeliji je pronađen mrtav Slobodan Milošević!”

Aaaa, on se krio da bi umro, ali su ga ipak pronašli.

Mogao je da bude bilo gde, ali nije bio ni u kafiću u centru Haga, nije bio ni u Moskvi (gde bi mogao da bude, ali nije) u Beogradu svakako nije bio. Kad je umro.

*

Ko se pravi nevešt?

Student koji je posredovao?

Koštunica?

Đinđić?

*

Da li znate vi (koji ste „doneli demokratiju u Srbiju”) šta ste učinili? Pa, vi, kada ste njega isporučili pa ubili, sve nas ste učinili ubicama i zločincima za tri sledeća veka!

I opet hoćete na vlast.

*

I Đinđića ste ubili! Pa tako što ste silom došli na vlast! Uličnim nasiljem! Eto zato. Taj čovek je bio potencijalni reformator, obrazovan i politički sposoban, ali ne može na silu, ne može šamarčine, ne može izbacivanje na ulicu. Mora da se izađe na izbore, na crtu. Ne na tu crtu, pocepani studente.

*

I što stalno pominjete devedesete? Pa on je ubijen dvehiljaditih. Obojica.

*

Oko tih šamarčina još da dodam: Veliki pisac, demokrata, pretio mi je šamarčinom samo zato što ponovo pišem. Da, u svojoj kolumni veliki pisac u velikom listu koji se štampa u tri hiljade primeraka a proda u 30 (trideset) komada. A opstaje godinama. Kako to? Ko to plaća?

A posle kad im kažeš da su plaćenici oni kažu vraćaju se devedesete. A ja kao urednik „Politike” iz devedesetih da sam imao tiraž manji od trista hiljada ubio bih se skokom s vrha te kuće koja sada nema ni svoju kuću. Pa uzela im jedna banka. Davali za plate, davali, davali a onda im jednog dana saopštili da su podstanari.

*

A u tom nesrećnom martu uveliko smo se spremali za bombardovanje. Pa, naravno da smo znali. Ili mislite da je NATO do osam uveče premišljao šta će i kako će ili je napad pripreman godinu i više.

*

  • Gde čekaš bombardovanje?
  • Kod kuće, s porodicom. Skromno.

*

Onda idu svetske vesti. Dvadeset hiljada ljudi umire od gladi. Svi plaču. „Ovo je strašno.” „Šta je strašno?” „Pa kako ste mogli da bombardujete Srbiju, a ne možete da nahranite jedan Jemen? Ima za bombe, nema za pirinač?”

*

Da se podsetimo malo na bombardovanje države u centru Evrope. Ovo je tekst objavljen u Politici „devedesetih”, moj, naravno:

Amerikancima i ostalim našim dušmanima iz Evrope, kolevke civilizacije, na ulasku u treći mesec uništavanja Srbije želimo da im se izvinjava Džejmi Šej, da ih budi Avram Izrael, da im zvuk sirene za uzbunu postane hit dana, da reemituju program državne televizije, da puštaju samo filmove, da prvo što porodilja čuje ne bude plač deteta nego šištanje dolazećeg „tomahavka”, da kupuju konzerve za godinu dana unapred, da puše „lovćen”, da kupuju benzin po dve marke, da ih uhapse što su kupovali benzin na crno, da prodaju porodični nakit, da donesu butan bocu iz vikendice, da im neko sruši vikendice, da krene vazdušna opasnost dok su s detetom kod lekara, da im komšija drži radionicu u skloništu, da imaju sklonište, da nemaju sklonište, da imaju taštu na dijalizi kada bolnice moraju da budu prazne zbog očekivane navale, da im sruše zatvore da pobegnu kriminalci, da ne prime platu tri meseca, da im zbog toga iseku struju, da im grafitne bombe preduhitre radnike distribucije, da slušaju kako ih nadleću avioni dok pišu svoju nedeljnu kolumnu, da ih maltretiraju komarci zato što ne smeju da polete avioni, da gledaju kako im neko uništava mostove, puteve i sugrađane, da gledaju svoju decu s krupnim očima punim straha, da im se prekine fudbalsko prvenstvo, da se propiju, da vlada oseka viceva, da idu na prinudne odmore, da nemaju gde da odu na odmor, da nemaju od čega da odu na odmor, da ne razmišljaju o odmoru, da razmišljaju kako da plate kredite i ostale obaveze u koje su ušli kada su mislili da je među svetskim liderima ostao neki normalan, da nemaju kola, da im država nabavi kola ofarbana u zeleno s oznakama nacionalne armije, da se plaše, da piju „bensedine”, da svako veče prebrojavaju preostale pare, da se donese uredba da svi moraju da primaju čekove, a pekari prave hleb, da im kipovi slobode i slične građevine postanu dugački, a ne visoki, da su svaki dan na Si-Si-Enu, da zovu u tri ujutro rođake na periferiji da pitaju „gde je roknulo”, da im gase struju kad im se prohte, da rade na rezervnim živcima, da uveče rade na rezervnim položajima, da imaju podočnjake kao rakuni, da objašnjavaju deci zašto ne mogu da im kupe čokoladu, da se kreću uz pomoć baterijske lampe, da se bave predviđanjima, da se pitaju kako je moguće da su se komšijske zemlje ljubazno ponudile agresoru za pomoć svake vrste, a da im ovi odgovore da to ne rade što ih mrze već iz principa, da pred spavanje gledaju kakvo je nebo, da im Drecun objašnjava zašto padaju bespilotne letelice, da se slikaju pored nevidljivih aviona, da imaju koncerte na trgovima a glavne žurke na mostovima, da stanuju pored kineske ambasade, da im dođe pozivar na pendžer, da ih između dva bombardovanja udari i zemljotres, da obogate svoj rečnik terminom „kolateralna šteta”, da kupuju brašno na džakove, da im palačinke postanu glavno jelo, da pozorišta budu puna i džabe, da postanu grubi i vulgarni, da padne cena mesu, da meso nema ko da kupi, da konstatuju da drugačije i nije moglo da bude i da se preko nekih zahteva stvarno ne može...

*

Da im pogine neko drag i da im se sruši nešto što su voleli.