Pucanj u Kosovo Polje

Živojin Rakočević

16. 03. 2017. 21:36

Призор из Косова Поља после погрома 17. марта 2004. године (ФОто Ж. Ракочевић)

„Imaš li išta dobro da javiš? Ako je, makar nekome ostala kuća ili je uspeo da je odbrani, to je velika  vest”, pitali smo novinara RTV Most Zorana Babovića odsečenog od sveta zajedno sa svojim sunarodnicima u zgradi JU programa u Kosovu Polju 17. marta 2004. godine.

„Sve je sagorelo”, ponavljao je i shvatao kako njegov glas na lokalnim radio-stanicama slušaju hiljade ljudi i kako treba da im, iz svog beznadežnog položaja, kaže da moraju da se brane. Doznao je nekako da su oko Bresja, na obodima ovog gradića, neki Srbi pretekli pogrom i to ponavljao kao da nam svima od toga zavisi život. Hrabrio je druge da nekako izdrže i svojim očima gledao vatrenu stihiju kako guta stotine srpskih domova, koji su tada preživeli pljačke, napade, ponude za prodaju.

Lokalna pošta je postala crna rupa u kojoj su, na metalnim policama, stajale ugljenisane pošiljke, za Srbe, Albance, Rome. Na dodir se sve raspadalo u gomilice pepela. Kosovska policija je navodila hordu koja pali,  ubija i ubacuje Molotovljeve koktele,  a Kfor se potucao okolo pazeći da ne uđe u neki ozbiljniji sukob sa paliteljima i ubicama.

„Dođu s tenkovima ispred naše zgrade i ponude nam evakuaciju, da se spakujemo i odemo u okolna srpska sela”, kaže Babović. Konačno su odustali kad im je rečeno: „Ne idemo odavde, pa nek nas spale!”

Žrtve, nestali gradovi i hramovi
Lažna vest Radio-televizije Kosova o tome da su Srbi odgovorni za utapanje dvojice albanskih dečaka u reci Ibar, kod sela Čabra na severu KiM, bila je neposredni povod za pogrom. U velikim sukobima u Mitrovici ubijena je Jana Tučev, a na terasi svog stana od snajperskog hica poginuo je Borivoje Spasojević. U zapaljenoj prizrenskoj Bogosloviji stradao je Dragan Nedeljković. U selu Drajkovce ubijeni su Dobrivoje Stolić i njegov sin Borko. U Gnjilanu su popaljene sve srpske kuće, ubijen je Boban Perić dok je Slavoljub Dabić pretučen do smrti. U Kosovskoj Kamenici iz automobila sa srpskim registarskim tablicama izvučen je teško pretučen Jugoslav Savić, koji je nekoliko dana kasnije, od posledica prebijanja, preminuo u vranjskoj bolnici. U Lipljanu je stradao Nenad Vesić, raseljeno lice iz sela Konjuh iz okoline Lipljana. Poginulo je 19 osoba, 900 ljudi je pretučeno i teško povređeno, zapaljeno je i oštećeno oko 800 srpskih, romskih i aškalijskih domova, proterano je 4.000 ljudi, srušeno i oskrnavljeno 39 srpskih crkava i manastira. Stradala su groblja, desetine hiljada knjiga i ikona, zvona, životinje.

Jedino je neki irski vojnik, revoltiran i besan, sa uništene pošte skinuo albansku zastavu, zavitlao je i bacio u prašinu i pepeo. Neko ga je fotografisao, pa su mediji na albanskom pokrenuli njegov linč. Povučen je brzo sa Kosova.

Masovna histerija i odobreni zločin učinili su da svaki kuća, objekat, hram ili detalj koji se smatrao srpskim u Kosovu Polju nestane. To je faktički bio poslednji pucanj u naselje nastalo posle oslobođenja nakon Velikog rata.  Sve što je u crkvama Svetog Nikole i Svete Katarine moglo da gori sagorelo je, pokradeno uništeno i oskrnavljeno, iz Doma zdravlja je kroz jedan uski prozor osoblje izvuklo sve bolesnike dok je zgrada gorela.

Sutradan su u lokvama nastalih pucanjem vodovodnih cevi plivali zdravstveni kartoni, a tamo gde je bila velika montažna ruska bolnica stajali su, pod vedrim nebom, crni sagoreli bolnički kreveti u gomilama žice i pepela koji se pušio.  U lekare te bolnice stanovništvo je imalo puno poverenje. „Kad si zatvoren i bespomoćan, onda se javi taj tračak nade u svom onom haosu. Ja sam operisana u ruskoj bolnici i njenog ogromnog značaja postala sam svesna tek kasnije”, priča monahinja iz manastira Gračanice dr Irina Petrović.

Objekat je obnovljen u njega su se uselili Albanci, OŠ „Sveti Sava” spaljena do temelja, pa obnovljena dobila je svoje albanske đake, a da u nju ne dolaze deca iz susednog srpskog sela Kuzmin odavno bi bila zatvorena.

„Sve je gotovo, čini mi se da je u Kosovu Polju, ostala samo jedna srpska kuća”, kaže Zoran Babović i nesvesno ponavlja onu rečenicu iz pogroma, koji je dovršen – sa veoma malim izgledima da se  nešto popravi ili poboljša.

Predsednik Kosova Hašim Tači juče je na konferenciji, u Medija centru u Čaglavici, pokušao da opravda pogrom 17. marta rušenjem džamija, tekija i katoličkih crkva  u sukobu 1999. godine, kao i ličnim razlozima motivisanih koristoljubljem.  „Dve hiljade četvrte se  desilo se ono što je najmanje trebalo da se dogodi na Kosovu, desilo se nešto što je bilo sramno za Kosovo, dogodilo se spaljivanje nekoliko crkva, nekoliko kuća. Ako mene lično pitate, i  tada, a i danas se osećam se posramljeno zbog bilo koga ko je to učinio”, rekao je Tači i zaključio da će „Srbija kad tad biti suočena sa tužbom za zločine koji su počinjeni 1998/99. godine”.

Srbi na pravdu, uspostavljenu u kosovskom sistemu, gledaju sasvim drugačije, pa smatraju da banalizacija  zločina i istorijski revanšizam duboko vređaju žrtve. Iste te, 1999. godine o kojoj govori Hašim Tači, raznesen bombom izdahnuo je Živojin Trajković, u prisustvu Kfora. „Nisu mi dali da mu pomognem. Danas nema pravde, niko me više ne čuje.  Izbegla sam, ništa nemam, ćerka ne može da mi se zaposli”, kaže za „Politiku” njegova supruga Radosava.  poliven benzinom

Igrom zle sudbine, četiri godine kasnije, 17. marta 2004. iz kuće je izvučen Kosovopoljac Zlatibor Trajković,  koji je poliven benzinom živ spaljen naočigled svoje Rade i porodice.  U toj vatri nestao je smisao, nestao je jedan gradić, nestala je mogućnost povratka, života i pravde.