Nole iz zemlje čuda
(Фото Фонет/АП)
Iz ruku nam klizi reket za koji se drži vaskoliko srpstvo. Novak Đoković je pao na mesto broj dva svetskog tenisa, a Srbima se čini da su se zbog te sitnice strovalili u ambis. Nestvaran odnos između Noleta i nas posledica je jednostavne stvari: on je metafora svega što Srbi o sebi vole da misle i tvrde da jesu: hrabri, uporni, moralni, nepobedivi. I najbolji na svetu.
Taksista u rasklimatanoj „ladi” iz vremena Borisa Jeljcina objašnjava mi, kao da se u njega uselio duh Nika Bolitijerija, kako Nole ima problem s riternom. Debeljuškasti vozač skida ruke sa volana i maše rukom kao da tera muve, pa maše ka meni, kao da mi vraća lopticu, dok se „lada” približava tramvaju. Srećom da se taksista pribrao i na vreme prikočio.
To što je taksista pre nekoliko dana poželelo da daljinskim gađa televizor, jer je posmatrao odsustnog i filozofski zamišljenog Noleta kako ponovo gubi od Nika Kirjosa u Indijan Velsu, samo je razumljiva briga roditelja koji je primetio da je je njegov sin odlikaš prestao da ređa petice.
I kada u stanju kolektivne hipnoze gledamo Noleta uzdrmanog, tražimo da se probudi samo on, a ne mi, zato što smo stvorili iluziju da je svako od nas ta junačina koje preokreću igru, servira meč loptu, smeši se kamerama, zarađuje milione. Nole je naš produžni kabl u carstvo snova i zato mnogo više žalimo za tom opsenom, nego on sam.
Pitamo se o kakvoj je to misteriji reč i zašto Novak na mečeve u poslednje vreme dolazi kao da ide sa ortacima na pecanje, ali ne da bi ulovio ribu, već da bi ravnodušno posmatrao izlazak Sunca. Vajni stručnjaci traže razloge za Noletovu melanholiju i istražuju zbog čega je u svoju ložu pozvao nekakvog španskog mistika koji se zalaže za mir u svetu i umesto da tera Novaka da pojača servis, uverava ga da Nadalu i publici šalje poljupce.
U sveopštu polemiku uključili su se i hilandarski monasi. Pozivaju ga da ih poseti, kako bi ga molitvama vratili u stanje robota koji je iz sebe izbacio zle duhove i umesto supice od maslačka, ponovo mljacka Endija Mareja ili Rodžera Federera.
Ovdašnji nutricionisti amateri nude rešenja za vraćanje Noleta na tron. Preporučuju mu da se mane tih travuljina koje žvaće i vrati se na roštilj. Savetuju mu da se najede, potom da se nacirka ko čovek i da umesto reketa lomi inventar u kafani.
Imamo li bilo ko od nas pravo da se s takvom strašću trudi da pronikne u Noletov novi svet, zaboravljajući da se u igri pobeđuje i gubi? Dojučerašnji broj jedan svetskog tenisa je jedini koji zna pravu istinu i jedini je koji treba da je sačuva samo za sebe.
Mačistički deo građanstva je pronašao idealnu žrtvu. To je Noletova supruga Jelena, pa čovek više ne sme da zaviri u tabloide ili ode na pijacu, a da se ne nasluša sočnih tračeva o posnoj Noletovoj trpezi koju mu je nametnula njegova draga. Sada kada je drugi i svetica Jelena postala je prokleta Jerina.
Bivši selektor Dejvis kup reprezentacije Bogdan Obradović poručuje mu da se hitno vrati u zagrljaj oca, s tim da bi i Bogdan bio tu, ako zatreba.
U dijagnozi društva stvaranog na postulatima kolektivizma, Novaku je odavno zabranjeno da promaši liniju. Zato što nam se noćima činilo da poen gubimo mi, a ne Nole.
Popevši se na nezamislive visine, sada je svaki Noletov poraz i naš fijasko. Ali, deo mentalitetske greške jeste da držimo opelo i živim velikanima koji su nas zadužili, te nam se epski heroj svetskog sporta najednom ne čini tako lep, tako visok, tako elastičan, tako ubojit i tako mišićav.
Možda je mladić koji je preokrenuo čitav teniski poredak dolazeći iz zemlje čuda, samo poželeo da se opet vrati u nju? Hoćemo li mu to ikada dozvoliti i ikada oprostiti, jer bi to značilo da je zazvonio budilnik i da smo sve one noći koje smo zbog njega proveli budni, zapravo sanjali.
Ne, to nije bio san, već stvarnost koja nas je sve učinila mnogo boljim nego što jesmo. Zato Nole zaslužuje ogromno poštovanje. Tek sada, kada gubi, treba da ga volimo i budemo uz njega, mnogo više nego kada je pobeđivao. Opisivanje lika i dela Novaka Đokovića govori više o nama, nego o njemu. On je taj koji je držao reket, a mi smo ga se držali, kao za slamku.
To je najmanje što dugujemo momku koji je izvršio revolucionarni ideološki preokret, stvarajući nadu svakom taksisti da može postati Fanđo. Zato je Novak Đoković broj jedan, ma šta pisalo na ATP listi.