Pesničko motrište na stvarnost

28. 03. 2008. 22:00

Љубомир Симовић

ESEJISTIKA

 Započet knjigom Kovačnica na Čakovini (1989), u stvaralaštvu Ljubomira Simovića oblikovan je čitav niz zasebnih knjiga. Njih, najpre, karakteriše raznovrsnost sadržaja: besede, kraći eseji, intervjui, a potom i dvostruka referencijalnost – angažovano kritičko bavljenje aktuelnim temama našeg društvenog života, kao i posvećenost pitanjima vlastite poetike. Tom nizu koji je položen u magistralni pravac njegovog stvaranja, samorodno pripada i knjiga Obećana zemlja („Beogradska knjiga”, 2007).

Različiti (spoljni) povodi koji su inicirali nastanak tekstova, postali su njihov objedinjujući faktor. Jednako koliko i činjenica da su svi oni nastajali sa namerom da, brzo i direktno, dođu u doticaj sa javnošću. Pri tome se podrazumevalo da ona, najčešće, nije čisto književna. Zbog toga je (nametnuti) izbor povoda i tema opredelio njihovu naglašenu komunikativnost, odnosno značenjsku prozirnost i jasnost.

Bivajući veoma pažljiv posmatrač (a povremeno i učesnik) događaja koji su obeležili život zemlje i naroda u obuhvaćenom vremenskom odsečku: „9. oktobar 1999 – 22 jun 2006”), Simović ih je „s najvećom pažnjom”, pronicljivo i staloženo, uočavao, a potom slikovito opisivao i umno i angažovano komentarisao. Tako da čitalačko krstarenje ovom knjigom može da se pretvori i u posredno, a pouzdano, dramatično suočavanje sa reprezentativnom slikom jednog, u osnovi, burnog i tragičnog, doba. Njegovim brojnim uznemirujućim pojavama i vidovima. Zbog toga su posebno zanimljivi i podsticajni brojni autorovi zaključci, kakav je ovaj s početka knjige, da je „naš politički život, s tačke gledišta nacionalnih interesa, potpuno iracionalan”. Ta decidno imenovana tačka gledišta jeste u tekstovima ove knjige izdvojeno i postojano motrište sa kojeg se uočavani različiti događaji opažaju, tumače i ocenjuju. Ali je i ona, tipično simovićevski, podvojena.

Naime, pored konzistentne okrenutosti krupnim i prelomnim događajima svog i našeg vremena, Simović je, jednako pasionirani i dosledno, posvećen skoro intimnom povlašćivanju malih stvari. Posebno je to vidno u vrsnom kratkom eseju (on bi rekao „zapisu”) o poeziji Vaska Pope „Ćutanje drugog”. U njemu on, umno proničući u tajne ovog majstora jezika i služeći se naslovom jedne njegove knjige, nanovo okriva celo jedno „sporedno nebo”. A njega, u Simovićevoj sugestivnoj modernističkoj viziji i opisu, brojno i premoćno, nastanjuju „predmeti iz naše svakodnevne okoline”.

Posvećen razotkrivanju, imenovanju i tumačenju različitih simulakruma i paradoksa našeg istorijskog, političkog i kulturnog života, Simović je jednako stvaralački posvećen i oblikovanju i iskazivanju, takođe na određenom paradoksu zasnovanom, vlastitog angažovanog intelektualnog i autorskog stava. A i on je trajno dvostruko obeležen – stvaralačkom vokacijom i samosvesnim izborom: „Bilo o čemu da sam govorio ili pisao, i bilo šta da sam radio, govorio sam i radio iz pozicije pesnika”.

Iz te se pozicije, sa tih umnih vidika, svet i život, njihove različite manifestacije, jasnije opažaju i proniču, te postojanije i istinitije tumače. Tome sasvim odgovara jedan njegov iskaz iz 2003. godine: „Ne verujem da se istorija piše i u istorijskim udžbenicima. Ona se nalazi u literaturi, koliko god to zvučalo paradoksalno, kao što se i priča o budućnosti nalazi u poeziji.”

Istorija i poezija, život i literatura, tradicija i savremenost, trajanje i stvaranje – to su ovde aktivirani intelektualni i stvaralački obzori Ljubomira Simovića. Njegovi angažovani i ka neizvesnoj budućnosti netremice okrenuti esejistički opisno-komentatorski, ali i poetsko-metafizički, produbljeni Vidici na dve vode. Kroz njih se jasno uočava „mnoštvo analogija s nekim današnjim zbivanjima”, sama ta zbivanja, kao i određena nenametljiva, katkad zapretena, pouka-primer. Takav je, svakako, slučaj njegovog zavičajca („a zavičaj je nešto što se tokom godina širi i raste”) radišnog trgovca i nacionalnog pregaoca Mališe Atanackovića. A posebno je takav, iz dalje nacionalno-kulturne istorije izdvojen, primer Jovana Sterije Popovića. On je zbog svojih već znanih otrežnjujuće kritičkih uvida i stavova o brojnim nacionalnim pitanjima, kao i o autonomnim pitanjima estetike i etike, na određen način, izabrani junak ove Simovićeve knjige.

Njeni vrednost i značaj srazmerni su vrednosti i značaju njegove fikcionalne proze, dramskih i pesničkih tekstova. Na njih se raznorodni tekstovi ove knjige idejno i stilski višestruko nadovezuju. Da bi se, u ovom slučaju, pokazale kao tačne i vredne reči na delu jednog umnog, intelektualno nezavisnog, kritičkom promatranju vazda sklonog i neuporedivoj važnosti pesničke vizije sveta, samosvesno i trajno, obrečenog angažovanog stvaraoca, posmatrača i tumača.