Tragedija koja se ne završava
Православни свештеник поред срушене цркве у Петринји 1991. године (Фото: Архива „Политике”)
Rat je završen odavno, ali još uvek nije rasvetljena istina o tome šta se zaista dešavalo na ratištu u Hrvatskoj, posebno kada je reč o stradanju Srba. I posle 22 godine povremeno stižu neki novi detalji, posebno kada je reč o novootkrivenim posmrtnim ostacima stradalih Krajišnika. Njihovo sahranjivanje se odvija bez velike pompe i uz prisustvo nekadašnjih komšija koji su izbegli u Srbiju. Kod najuže rodbine tim činom se gasi i poslednja nada da je njihov blizak srodnik: sin, brat, otac, suprug… možda još uvek živ ali nije imao priliku da se javi.
Nedavno su sahranjeni posmrtni ostaci Mihajla Rajšića koji je poginuo poslednjeg dana rata na liniji fronta pored Petrinje u 39. godini. Za sobom je ostavio suprugu i dve ćerke, majku i oca. Sahrana je obavljena na groblju u Veterniku, predgrađu Novog Sada gde su se skrasili njegovi bližnji nakon zbega. Rajšići su iz Gornje Bačuge, sela u kome je 1991. živelo 95 odsto Srba, a ostalo su bili Hrvati ili oni koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni. Istog dana stradao je i Branko Košpenda, pošto je bio vremešan, bilo mu je 56. godina i imao status trećepozivca, poginuo je na drugom mestu, ali je pronađen u istoj grobnici u kojoj se nalazilo i Mihajlovo telo, pa će i njegovi ostaci biti sahranjeni, ali u rodnom mestu – Gornjoj Bačugi. Naime, njegova deca su nakon rata emigrirala u SAD i sada su američki državljani, pa je Hrvatska primorana da prema njima ima respekt i da bude tolerantna. Mihajlova grupa je navodno uletela u hrvatsku zasedu, a osim što je on ubijen, a smrt mu je potvrđena još jednim rafalom, nekoliko krajiških vojnika je ranjeno, a dvojica su zarobljena i odvedeni su živi. Zahvaljujući ranjenima koji su smešteni u kamion, lečeni u bolnici, bili u zatvoru, ali su ipak kasnije oslobođeni, o događajima se zna istina. Dok se prema ranjenicima postupilo po ratnim konvencijama – čemu su Hrvate verovatno podučavali američki ratni veterani, a s tim da su oni pomagali Hrvatima u „Oluji” hvalile su se obe strane – što nije važilo i kada je reč o navedena dva zarobljenika. Svedoci tvrde da su Stanko Oblaković (bilo mu je 37 godina) i Vladimir Vuletić (34) zarobljeni bez ogrebotina i odvedeni, ali ih više niko nikada nije video. Pretpostavlja se da su pogubljeni nakon što su bili mučeni i unakaženi. Ostaci njihovih tela nakon identifikacije i DNK analize isporučeni su rodbini u Srbiji. Tumači se da su mučenja i njihovo skrivanje od međunarodne javnosti jedan od razloga zakasnelih ekshumacija stradalih Srba. Posmrtni ostaci Ljubana Radovanovića, rođenog 1952. u istom selu, koji je stradao 1991. još uvek nisu isporučeni. Kada je reč o Gornjoj Bačugi, tu postoji još jedan primer stradanja. Dušan Rajšić, rođen 1922. godine i preživeli logoraš iz Jasenovca odakle je umakao u čuvenom proboju logoraša i spasio se preplivavši reku u aprilu 1945. godine. Posle „Oluje” je ostao u selu, ali je nađen mrtav.
Miljka Fićur iz banijskog sela Kraljevčani, nedaleko od Gornje Bačuge, ima 86 godina i živi u Zrenjaninu gde je izbegla sa starijom ćerkom. Sin Miroslav je poginuo na ratištu 1995. kada mu je bilo 28 godina, ali su njegovi posmrtni ostaci isporučeni tek 2010. godine. Starica ipak nema spokoja. Ćerka Nada, udata Palačković, joj je iz Siska na početku rata, sa dve unučice izbegla u BiH, u muževljev rodni kraj. Nakratko se 1991. vratila u Sisak, da još nešto od dokumenata uzme iz stana. Tu su je uhapsili i pročulo se da je odvedena u sisačko lečilište „Jodno” koje je bilo masovno stratište za Srbe čija sudbina još uvek nije rasvetljena. Hrvatski mediji su pisali da je tu skončalo na stotine civila, a o konkretnim rezultatima istrage, ako je i bilo, hrvatske vlasti se ne izjašnjavaju ni nakon četvrt veka.