Supermarketi okidači radosti kod Srba
Жарко Требјешанин
Za razliku od američkog društva, gde ljudi kroz psihoterapije uče da budu srećni, naš narod radije pribegava taktici u kojoj se stavlja u ulogu žrtve, po sistemu „bolje da me sažaljevaju, nego da me mrze ako pomisle da sam srećan”.
Žarko Trebješanin, ugledni profesor na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, kaže da pritisak da se bude pošto-poto srećan ne postoji od juče, već najmanje pola veka. On objašnjava da je u modernim industrijskim, razvijenim zemljama imperativ da pojedinac bude srećan, što uključuje i negovanje kulta lepote, mladosti i zdravlja.
– Površinski gledano, po hedonističkom konceptu sreća je da se za što kraće vreme doživi što više zadovoljstva. Još je Frojd utvrdio da psihoanaliza ne ide za tim da čoveka usreći, kao i da je cilj psihoterapije da ojača ego osobe. Američki koncept života i odlazak na nekoliko psihoterapijskih seansi, gde čovek uči kako da izbegne bol i patnju, nudi instant-sreću i navodnu pomoć u ličnom razvoju – istakao je Trebješanin.
Naš sagovornik smatra da je po Frojdovom konceptu ljubav praobrazac sreće, ali da ljudi izbegavaju da je traže zbog straha da je ne izgube i da zato pribegavaju jeftinoj zabavi, kocki, drogi...
– Imate i kod nas dosta ljudi koji kao i Amerikanci traže sreću. Ako neke kompanije kod nas posluju po zapadnom modelu i zahtevaju da radnici uvek budu nasmejani i ljubazni, to ne može da bude loše sve do trenutka kada se od nekog zahteva da se smeje i kad mu nije do smeha. Koliko ima ljudi, toliko ima i načina za uživanje koji svakog pojedinca čine srećnim na svoj način. Kada je reč o ulozi žrtve kod naših ljudi, ona se može videti kod malog broja starijih, vrlo strogih ljudi, koji jednostavno ne smeju da prihvate da su srećni. Ali, kod nas je specifičan potrošački psihološki hedonizam, koji se vidi na otvaranjima velikih supermarketa, kada obrazac sreće postaje odlazak u njih sa ciljem da se kupi što više stvari. Kao da supermarketi predstavljaju neku vrstu raja na zemlji – dodao je Trebješanin.
Tek kada se suoče sa ozbiljnim problemima ili bolešću, smatra naš sagovornik, naši ljudi tek onda počinju da se pitaju da li ih je ono što su dotad radili zapravo činilo srećnim. Tako je njegovo istraživanje za vreme bombardovanja NATO-a 1999. godine na pitanje da li u svemu što se dogodilo ljudi vide nešto dobro, pokazalo da su građani izjavljivali da im se izmenio život, jer su tek tad shvatili šta znači porodica, prijatelji, biti živ i zdrav.
U jednom britanskom istraživanju otkriveno je da je ženama da bi se osećale srećnim važno lepo vreme, jer se divno osećaju kada grane sunce, a za osećaj spokojstva i blaženstva pripadnicama lepšeg pola je stalo i do druženja sa porodicom i gubljenjakilograma.Ono što je, možda, neočekivano jeste tvrdnja psihologa da su muškarci romantičniji, jer je njima za sreću potrebno, ne samo kako mnogi misle seks, bavljenje hobijem i pobeda omiljenog fudbalskog tima, već i romantika.
Međutim, najnovija istraživanja britanskih i australijskih naučnika, koji su nedavno identifikovali gene koji ljude čine srećnim, govore da sesreća ne može kupiti, ali da se može naslediti. Ispitivanje, kojeje sprovedeno među 1.000 parova blizanaca pokazalo je da geni određuju polovinu ličnihkarakteristika koje ljude čine srećnima, dok su za ostatak ljudske dobrobiti zaslužni faktori kakvi su ljubav, zdravlje i karijera.