Diktat-ura
Kako godine prolaze, čovek se sa sve većom nostalgijom priseća rane mladosti. Tako se meni ovih majskih dana 2017. sve češće u misli vraća maj 1997. kad sam bio brucoš sarajevskog Filozofskog fakulteta i kad mi je najveći problem u životu bio ispit iz „Savremenog engleskog jezika I” poznatiji kao „Morfologija”. To je bio jedini ispit koji se nije mogao preneti na drugu godinu i od koga je zavisilo da li ćeš uspešno da završiš prvu ili ćeš morati da je obnavljaš. Obnova godine nije bila trivijalna stvar pošto je to u praksi značilo da ne možeš više da odgađaš vojnu obavezu, a u neposredno postratnoj Bosni vojni rok nije baš predstavljao najlepšu moguću perspektivu. Ispit je bio težak i samo mu je pismeni deo trajao četiri sata a sastojao se iz četiri segmenta: najpre diktat, pa pisanje eseja, pa prevod engleskog teksta na „zajednički” (kako bi danas politički korektno rekli pametni i knjiški ljudi, potpisnici famozne deklaracije) te na kraju prevod teksta sa „zajedničkog” na engleski. Ako padneš na diktatu, međutim, ovo posle ti ni ne pregledaju. Jedan kolega je taj prvi sat ispita prozvao „diktat-ura”. (Diktat je morao da čita izvorni govornik engleskog jezika, a mojoj generaciji je to radio visoki službenik UN koga sam sedam-osam godina kasnije video na televiziji kao svedoka na suđenju Slobodanu Miloševiću, ali to su već neki romaneskni momenti...)
Pisac i novinar
CEO TEKST SAMO U ŠTAMPANOM I DIGITALNOM IZDANjU