Makron i Šesta republika
Izabran je predsednik u jednoj od dve vodeće zemlje Evrope. Zlo je zaustavljeno i žena koja je negirala ulogu francuskog višijevskog režima u Holokaustu ipak nije postala predsednica. Umesto nje u Jelisejsku palatu je ušao princ na belom konju, novo lice koje je Francuzima donelo toliko željenu nadu. I ne samo njima. Uzdah olakašanja čuo se u celoj Evropi, sve do zidina Kremlja. Zaustavljen je trend razgradnje najboljeg projekta u istoriji Starog kontinenta iako su opelo Evropskoj uniji već počeli da služe oni koji su udarali u talambase posle bregzita i pobede Donalda Trampa.
Zašto je onda sve jači utisak da nije sve tako savršeno? Zašto nedvosmislen trijumf nad predstavnicom politike – koja je sa predizbornih plakata uklonila sopstveno prezime u pokušaju da zaseni prostotu – i dalje nosi dozu nervoze i dilemu šta će se dalje dešavati?
KOMPROMISI I POSLEDICE: Iako je politika veština mogućeg, jedna od lekcija francuskih izbora bi mogla biti da ipak nije sve podložno trgovini. Opšte mesto u analizama uspeha Marin le Pen jeste da je Nacionalni front monopolizovao pitanje migracije, usmerio bes nacije na „dođoše” i maltene bez ostatka prigrabio glasove razočaranih „starosedelaca”. Desilo se, međutim, upravo suprotno. Republikanci, socijalisti i druge takozvane tradicionalne partije su tokom proteklih decenija intenzivno koketirale sa pitanjima rase, migranata, „nas i njih”, pa su, uprkos možda trenutnim poenima, sebi navukli omču oko vrata i posledično „unormalili” Nacionalni front i učinili ga šire prihvatljivim.
Kako ovih dana tačno primećuje britanski novinar Mehdi Hasan, nisu Le Penovi govorili o „bučnim” i „smrdljivim” migrantima koji su u Francusku dovukli „tri, četiri žene i 20 dece”, nego nekadašnji predsednik Žak Širak. Niti su ultrakonzervativni otac i ćerka tvrdili da francusko državljanstvo predstavlja „pravo po krvi”. Tako je govorio takođe stanovnik Jeliseja, Valeri Žiskar D’Esten, dok je „lepenizaciji” francuske politike možda najviše doprineo Sarkozi, ocenivši da je Nacionalni front „demokratska partija u skladu s principima republike”.
(Foto: Rojters/Gonzalo Fuentes)
Politička kalkulacija sada se okrenula protiv svojih zagovornika. I republikanski i socijalistički predsednički kandidat po prvi put u istoriji Pete republike nisu dobacili do drugog kruga. Praveći previše kompromisa pojeli su sopstvenu suštinu i obmanuli građane. Zato sada ližu svoje rane i prave nove kombinacije za parlamentarne izbore.
RES PUBLICA: Ako se po jutru dan poznaje, ni Emanuel Makron neće ostati imun na draži gotovo neograničene vlasti koju francuskom predsedniku garantuje ustav. Još u izbornoj noći jednom delu medija, uglavnom proruskih, zabranjen je ulazak u Makronov izborni štab. Nekoliko arondismana dalje, u drugom delu Pariza, novinarima dela američkih medija nije dozvoljen ulazak u štab Marin le Pen. Verovatno predsednik lično nema ništa sa ovom brljotinom, ali ostaje nelagodan osećaj da je previše sličnosti u postupcima onih koji bi trebalo da predstavljaju dva dijametralno suprotstavljena koncepta. Dodatno onespokojava i otvoreno pismo predsedniku koje potpisuje 15 francuskih izdavača, a prenosi „Mond”, u kojem se izražava zabrinutost zbog komunikacije predsedništva sa redakcijama. Naime, Jelisejska palata je na svoju ruku napravila spisak novinara koji će pratiti predsednika na putu za Mali, što je u novinarskoj zajednici ocenjeno kao pokušaj mešanja u uređivačku politiku.
Ako Makron bude očekivao od medija da građanima svakodnevno serviraju male roze pilule u kojima neće biti kritičkih tonova na račun njegove vlasti onda će, bez sumnje, podleći sindromu tihe „lepenizacije” kao i njegovi prethodnici.
KRALj U LUVRU: Jedno je, međutim, sigurno – sa Emanuelom Makronom je otvoreno novo poglavlje francuske istorije. Sve je više glasova koji tvrde da će upravo on sprovesti transformaciju zemlje iz Pete u Šestu republiku, ražalovati ovlašćenja predsednika u korist skupštine. Po sadašnjem ustrojstvu, skrojenom po degolovskim merama, Francuska predstavlja izuzetak u evropskom okruženju parlamentarnih demokratija, bilo da su monarhije bilo republike, jer široka ovlašćenja njenog predsednika po mnogome nalikuju svojevrsnom republikanskom kralju. Makron je u noći trijumfa za mesto obraćanja naciji izabrao Luvr, a ne recimo Trg Republike, čime je prizvao monarhističku estetiku, što mu mnogi Francuzi neće oprostiti. Ipak, prinuđen da vlada oslanjajući se na široku koaliciju, mladi predsednik deluje kao dosad najizgledniji kandidat za sprovođenje temeljne rekonstrukcije tekovina Pete republike.
Kada sam prošle godine razgovarao sa Žerarom Brijarom, glavnim urednikom „Šarli ebdoa”, satirični nedeljnik je još pokušavao da se oporavi od tragedije koja im se dogodila. Pitao sam ga i o eksplozivnim reakcijama koje često izazivaju njihove karikature, a on mi je odgovorio: „Ali tako funkcioniše demokratija: to je, između ostalog, i prihvatanje da budete šokirani.”
U pobedi političkog autsajdera na francuskim predsedničkim izborima nije izostao efekat šoka. Sada je vreme za dela.