Revolucionar sa gradilišta

22. 05. 2017. 11:38

Куба - место надахнућа за уметнике (Фото Пиксабеј)

Nedavno sam se vratio na „mesto zločina”, tamo gde je sve počelo i gde sam, u pauzama, bez i ikakvog prethodnog iskustva sem nekoliko pisama, naškrabao svoj prvi tekst. Redakcija „Politike” ga je nesebično najpre raščerečila, do sitnih delova a zatim, upotrebljavajući njegovo zdravo tkivo (ako ga je uopšte bilo),  ponovo, na meni misteriozan način, nekako oživela. Sastavili su ga, skrpili i zašili, pretvorili u nešto što je vredelo objaviti.

I dan-danas tekstove pišem na isti način; samo u pauzama za vreme posla ili u gradskom prevozu.

Sada imam redovan posao od ponedeljka do petka kao svi normalni ljudi. Radim  u ogromnoj štampariji veličine osrednje srpske fabrike, ali sam prihvatio  Ćazimov poziv da mu pomažem subotom i nedeljom na renoviranju četvrtog sprata one iste zgrade u kojoj sam dobio svoj prvi posao po konačnom povratku iz Srbije. Rušimo zidove! Takvoj avanturi ne mogu da odolim. Obožavam to stropoštavanje u bezdan, taj potmuli tresak oslobađanja zida do temelja.

Šljakam kod Ćazima, barskog gospara i bega, i zbog love, najviše zbog love. Trebaće mi pošto nameravam da idem na svoje poslednje veliko putovanje a konačna destinacija biće Kuba. Odleteću preko Kanade ili Meksika a za ulazak na ostrvo upotrebiću srpski pasoš koji „broji” svoje poslednje mesece. Ne nameravam da ga obnavljam.

Ljudi koje sam upoznao u sadašnjoj firmi, kubanski bračni par, koji je preživeo sve ajkule, bure i oluje 150 kilometara duge, modroplave, otvorene grobnice, koja poput stoglave morske nemani iskeženih čeljusti zjapi između Havane i Ki Vesta, omogućiće mi da u Havani, za sitne pare, stanujem kod njihovih rođaka i prijatelja. Iako su takvi „aranžmani” zvanično strogo zabranjeni lanci prinude i podaništva i tamo polako labave.

„Ja, poslednji grobar svojih dana”, idem na Kubu kao što se ide na hodočašće.  Odlazim da vidim gde je to bila i šta je tamo radila opaka bitanga, Hemingvej, moja najomiljenija ljudska i najneomiljenija književna figura. Nijednu njegovu knjigu osim novele „Starac i more” (a i nju jedva), i pored najbolje volje, nisam uspeo da pročitam do kraja. Odlazim da lično upoznam španskog borca, izveštača i romanopisca, škrtog na rečima, razularenu pijanduru i kockara koji je preživeo četiri krvava rata, uključujući dva najkrvavija u istoriji i dva pada aviona u Africi. Ali nije uspeo da preživi sopstvenu ruku.

Suveniri za turiste na Kubi (Foto Piksabej)

Ipak, najviše idem zato što želim da postanem deo njenog kraljevskog veličanstva (kako to gordo zvuči) – istorije. Talasi slobode sa severa zapljuskuju kubanske obale sve jače i jače. Severac nade kovitla se prema njoj sve snažnije i brže. Utopljene duše nečujno isplivavaju sa dna okeana, dižu se prema horizontu... Nadam se, sanjarim da će mi se tamo možda konačno dogoditi narod. Seljačka buna! Revolucija koja kada se sve završi neće pojesti svoju decu. Onakva kakva je bila američka, veličanstvena, epska, dalekosežna.

Nikad nisam učestvovao ni u jednoj revoluciji. Ne biti jednom u životu revolucionar isto je što i ne živeti, nikad ne postojati, često mi proleće kroz glavu.

Najbliže što sam joj prišao, osetio njen neodoljivi, opojni, hranljivi miris, bilo je 10. marta 1991. Tada sam prvi put posle četiri godine boravka u Americi ubrzo pošto sam dobio papire došao kući. Odmah posle devetomartovskih događaja ranom zorom otperjao sam za Beograd. Tog dana ona je samo ko vruć ’lebac u zoru iz pekare preko puta ulice primamljivo zamirisala...

Završilo se kako se završilo. Nikad neću osetiti njen bajati vonj, grozni zadah truleži i raspadanja. Kuba će biti moja poslednja životna šansa za „la rebanada de la fama”. Možda prilika za moje parče slave u ne baš „revolucionarno” doba moga života. Čak je i stari dobri drug Lenjin u sopstvenoj bio mlađi od mene.

Ali ja ću u svojoj imati mnogo više kose na glavi nego što je on imao oktobra 1917. godine. Bar tako se nadam.

Stare limuzine na ulicama predgrađa Havane (Foto Piksabej)

A ako mi se tamo daleko na jugu ne desi „slobodna Kuba”, uvek će mi u nekom oronulom havanskom bircuzu za utehu ostati „kuba libre”.

Kada se vratim iz vrelog belog peska snova, vlažnih tamnozelenih šuma mašte,      u tmurnoj, hladnoj i pustoj zemlji stvarnosti, čekaće me ista meta, isto odstojanje. U zgradi gde smo pre godinu dana radili gotovo su isti ljudi: Ćazim, njegova desna ruka i udarna pesnica Gordana, koja će mi odmah, pre nego što sam prozborio ijednu, uputiti oštro upozorenje: „Samo se ne pravi pametan i ne počinji sa svojim forama i fazonima, časti ti. Niko ih ovde ne razume i svi će te opet gledati kao da si pao s Marsa.”

Pored nje tu su i dva ljuta Bugarina od kojih je jedan šezdesetosmogodišnjak bio dugogodišnji atletski reprezentativac svoje zemlje na 800 i 1.500 metara. On mi na urnebesnoj mešavini bugarskog i srpskog jezika priča da je od Đevđelije do Triglava učestvovao na nebrojeno trka i kroseva u bivšoj zajednici bratskih ravnopravnih, socijalističkih naroda i narodnosti. Sa pijetetom govori o Jugoslaviji i kaže da je ona bila njihova Amerika. Država u kojoj im je bilo bolje i lepše nego kod kuće i za koju su mislili da je raj na zemlji, carstvo slobode i izobilja.

Baš kao i mi, pogrešno su mislili. Juga beše fatamorgana, trik, privid raja, magija vrhovnog druidskog sveštenika, maga i opsenara. Ili što bi povesničari hladnokrvno, ravnodušno zaključili, njen krvavi raspad bila je istorijska nužnost.

Tu su još i dvojica Beograđana; prepotentni, hvalisavi klinac za koga svi radosno iščekujemo dan kada će da mu padne proverbijalna cigla na glavu, a pašće  pre ili kasnije. Mada niko od nas, a naročito braća Bugari, ne bi mario da ga po tintari zvekne i prava.

Osim njega tamo me čeka i njegov sugrađanin markantnih crta lica koji je kod kuće ostao bez posla. Čovek koji se nalazi pred sopstvenom hamletovskom dilemom. Njegovo biti ili ne biti glasi – ostati ili otići. Viza mu polako ističe, a on postaje sve nervozniji i nervozniji. Tamo daleko su mu žena i dve kćerke; dve smeđokose devojčice od 13 i 14 leta, dva još nedozrela ploda kestena, dva sjajna, nebrušena dragulja među drumskim razbojnicima, dva planinska cveta među smetovima, dve princeze u šumi same među zlim, crnim vukovima…

Ali ovde je prokleti, đavolski novac bez koga se živeti život dostojan čoveka nigde ne da.

I eto, ako vam se sa Kube u neko doba vratim, čeka nas sve zajedno moja nova priča, ispisana čađavim rukama, u zapećku, crnoj rupi, u pauzama života, dok me neko uporno ubeđuje da je to život sam.

 

(Za Gabrijelu i Alfonsa)

Stevan Stupar, Čikago, SAD