Čuvari napuštenih polja
Пролазници, уље на платну, триптих, 1976, Музеј града Сарајева
„Naslikati slike za nekoliko izopačenih sladokusaca nije nikakav slavan posao. Da li bi slika mogla da se sviđa „i popu i kovaču”? Naše slikarske avanture često se završavaju time, što od te, toliko prezirane publike, tražimo da baš ona pred našim nonšalantno postavljenim zagonetkama mobiliše sav svoj emotivni i intelektualni fond i svet asocijacija…”. Ovako je govorio umetnik Radenko Mišević (1920-1995), a ove reči zabeležene su u luksuznoj monografiji posvećenoj njegovoj slojevitoj stvaralačkoj ličnosti štampanoj povodom desetogodišnjice slikareve smrti (izdavač Kult B, Sarajevo).
Radenko Mišević je rođen u Rogatici. Slikarstvo je studirao u Beogradu u klasi profesora Mila Milunovića, a specijalizovao se kod Ivana Tabakovića, Marka Čelebonovića i Nedeljka Gvozdenovića.
Tokom studija na Akademiji u Beogradu dve ličnosti bile su Miševićev ideal i ostale su mu, kao što piše Stojan Ćelić „trajno u sećanju po snazi zauzetih stavova i po majstorstvu”. To su Petar Dobrović i Milo Milunović sa kojim je saradnja bila gotovo sudbonosna. Svetlosti i beline bile su Miševićeva opsesija u mladosti, kao prkos amorfnom i tamnom svojstvenom Bosni. Dela koja je stvorio u Sarajevu upućuju s jedne stane na intimizam, a s druge na rustikalnost, a anonimni portreti nastali oko 1953. godine najavljuju put ka figuri.
„Miševićevi prolaznici, putnici, radnici, prijatelji po poreklu ili slučaju, čuvari napuštenih gradilišta i polja, kafanski kibiceri, zanatlije, žive svoj sumorni život u muku, u nekoj vrsti užasavajuće bezglasnosti”. Ovako je Stojan Ćelić dočaravo atmosferu sa Miševićevih platna, zapažajući da se ovaj umetnik služi deformisanim formama ili ih traži na svojim ličnostima.
Dugogodišnje bavljenje čovekom i ljudskom figurom, ali, kao što je i sam Mišević govorio, ne na način klasičnog i konvencionalnog portretisanja, nego na način psiholoških oznaka, preraslo je u portretisanje građevina, odnosno u teme urbanog pejzaža. Za njega je svaka građevina imala svoju dušu u koju je pokušao da pronikne.
U biografiji Radenka Miševića upisan je i period školovanja u ateljeu Andre Lota u Parizu, kao i studijski boravci u Italiji gde je izučavao freske i mozaik. Priredio je oko 40 samostalnih i više od 150 grupnih izložbi. Nazive svojih slika retko je ispisivao na poleđini platna ili na blind ramu. Znao ih je samo on.
Jedan je od osnivača grupe Samostalni i član grupa Sarajevo 55 i Grupa 57. Osim devetogodišnjeg boravka u Sarajevu od 1953. godine, koji slovi za veoma plodan period u njegovom radu, Miševićev životni i radni vek bio je ipak najviše vezan za Beograd gde je bio i jedan od osnivača Škole za dizajn. Na Fakultetu likovnih umetnosti je predavao od 1964. godine i bio dekan u dva mandata. Izveo je desetine generacija umetnika od kojih su neki i danas profesori Fakulteta likovnih umetnosti.
Monografija posvećena Radenku Miševiću je svedočanstvo o višestruko nadarenoj ličnosti ovog stvaraoca koji se ostvario ne samo na polju likovne, nego i filmske umetnosti i književnosti. Radenko Mišević radio je i kao novinar, pozorišni i filmski scenograf, a njegov kratkometražni film „Ova kuća bogata” u kome su glumci bili njegove kolege i prijatelji, dobio je međunarodno priznanje.
Sklonost ka literaturi jedna je od bitnih odrednica Miševićevog slikarskog dela i često je , posredno dovođena u vezu, sa prozom Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Hamze Hume , Isaka Samokovlije, i posebno Ive Andrića.
Sadržaj monografije, prema svedočenju Miševićeve rođene sestre Seke Mišević–Mijatović čini zaostavština slikara pronađena u njegovom ateljeu. Monografiju, koja je nedavno predstavljena u Beogradu u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić”, čine tekstovi istoričara umetnosti iz Sarajeva i Beograda nastajali tokom njegovog života povodom tada aktuelnih izložbi, kao i posthumni, zabeleženi na otvaranju memorijalne izložbe. O Radenku Miševiću pisali su između ostalih i Meliha Husedžinović, Stojan Ćelić, Irina Subotić, Zoran Pavlović, Zuko Džumhur, Sein Hasanefendić, Ivana Simeonović Ćelić, Marija Pušić, Boža Prodanović…
Dela Radenka Miševića danas, između ostalih, čuvaju Narodni muzej u Beogradu, Muzej savremene umetnosti, Muzej grada Beograda, Muzej grada Sarajeva…
Likovna galerija u Miševićevoj rodnoj Rogatici nosi slikarevo ime, a krasi je i bista ovog svestranog umetnika. Poslednja, memorijalna izložba Radenka Miševića priređena je povodom desetogodišnjice smrti u beogradskoj „Cvijeti Zuzorić”.