Julske vrućine spržiše maline

25. 07. 2017. 09:00

Најтеже је одредити цену (Фото Д. Јевремовић)

Srpska priča o malinama tema je za romane, ali još majka nije rodila takvog junaka da knjigu o tome napiše. Da život „prepiše“. Da opiše srpska sela u korov što zarastaju, penzionere što se po gradskim buvljacima vuku, po ariljskim malinjacima rade, one što praznim pogledom sav jad, jed i tegobu kazuju. O tome treba pisci da pišu. A ništa lakše nego pisati. Sedneš i pišeš. Tako kod Čehova u priči „Pisac“ misli gazda što je pisca unajmio da mu reklamu piše. „Kakav rad! Seo, napisao, i tačka. Pisano se niti jede, niti pije… to je sitnica! Ne košta ni rublje.“

U priči „Tuga“ A. P. Čehova kočijaš svoju nevolju priča kobili. Ljudi nisu imali želje da slušaju starca. Zato pažljivo slušam stare povratnike u zavičaj. Životne priče u nekoliko rečenica. Sve je isto, samo prošao život. Mala penzija, pola ode za lekove, ostarela deca u stanovima čekaju posao. „Eh”, kaže stara profesorica engleskog, „ni u snu nisam pomislila da ću nadničiti.” Eh! Priča uzdah. Sve stalo, samo se na TV napreduje. A mi nemamo vremena za TV. Andrićev Ćamil kaže: „Kada god mi je teško, uključim radio. Nigde nema takvog selameta kao na radiju.“ Kome malinari svoju muku da kažu?

Književnik, živi u Trešnjevici, kod Arilja

CEO TEKST SAMO U ŠTAMPANOM I DIGITALNOM IZDANjU