Smoki – merna jedinica za prijateljstvo
Са комеморације преминулом уметнику (Фото Небојша Марјановић)
U pesmu „A sad adio” održan je poslednji ispraćaj proslavljenog glumca Ljubiše Samardžića na Novom groblju u Beogradu. Glumčeva ćerka Jovana je u svom govoru istakla koliko je ovaj filmski stvaralac voleo i cenio život, koliku je neverovatnu energiju imao, i bio posvećen stvaranju koje je od njega načinilo umetnika kakav je bio.
U prisustvu velikog broja kolega i prijatelja potom je održana komemoracija u Jugoslovenskoj kinoteci, na kojoj su prisustvovali ministar kulture Vladan Vukosavljević, ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, glumci Branka Petrić, Rada Đuričin, Vojislav Brajović, Ivan Bekjarev, Mima Karadžić, Kalina Kovačević, Mirka Vasiljević, Tamara Dragičević i mnogi drugi. Jugoslav Pantelić, direktor Kinoteke, najavio je retrospektivu filmova Ljubiše Samardžića u Kinoteci od prvog oktobra.
(Foto N. Marjanović)
– Najteže se opraštamo od onih koje cenimo, koje volimo i poštujemo, kojima se divimo, koje sledimo, od onih koji su tu težinu oproštaja i zaslužili – rekla je Ljiljana Blagojević. - Zato nam je danas toliko teško. Ali baš u sećanju i uspomeni treba tražiti prostor za utehu. Godina prijateljstva sa Ljubišom bila je kao tri sa najboljima. Toliko, da nova merna jedinica za prijateljstvo, podršku i ljubav treba da se zove „Smoki”. Oni koji ga nisu znali, tu širinu duše najbolje mogu da vide iz filma „Panta rei”, njegove autobiografiju o drugima, gde je dao lekciju o etici, estetici, zahvalnosti, dobroti, dugom pamćenju, o veličanstvenoj veštini glume, neizmernoj ljubavi prema deci, unucima i njegovoj Miri.
Ona je naglasila da o dobroti njegove duše govori događaj od prošle godine kada je svoje potomstvo lišio materijalnih uspomena na sebe i sve svoje nagrade zaveštao kao svoj legat Kinoteci.
– U čarobnim filmskim slikama bar se ne umire. Ili se umire a onda nakon snimanja ide kući. Ti si nam, Ljubiša Samardžiću, došao sa nebesa. Idi kući, Ljubiša. Idi, naspavaj se pored svog Gage, a onda zajedno u nebeski bioskop. Tamo vas čekaju i bolji filmovi i bolji ljudi – dodala je Ljiljana Blagojević.
(Foto N. Marjanović)
Da je ljubav bila glumčeva pokretačka snaga istakla je Dubravka Lakić, filmska kritičarka lista „Politika”, naglasivši da je Samardžić uspeo da ostvari mnoge svoje snova i da još za života zasluženo postane i legenda i istorija.
– Široka je lepeza mojih sećanja na Ljubišu, na dane kada je sa „Nebeskom udicom” u takmičarskom programu Berlinskog festivala u ona nevremena, tako dostojanstveno predstavljao svoju zemlju. Ako je iko umeo da sa takvom lakoćom uđe u srca čitavih generacija svojih gledalaca, obožavalaca i poštovalaca i da ih okupa srećom, onda je to bio Ljubiša. Delo koje je za sobom ostavio je ogromno. Ponos što je bio i što će ostati deo naših života, takođe – rekla je Dubravka Lakić.
(Foto N. Marjanović)
Radoš Bajić je podsetio na odlazak Bate Živojinovića, Dragana Nikolića, Marinka Madžgalja i Milorada Mandića Mande, rekavši da nas je poslednji u formaciji besmrtnih, u koloni bez povratka, zaštitnički zagledan u nas koji ostajemo, s osmehom koji je plenio iskrenošću, dobrotom i lepotom napustio Ljubiša Samardžić.
– S kim ćemo ostati ako nam svi odu? Ako nas svi napuste, kome ćemo se radovati, koga voleti, čijim delima ćemo se diviti, koga poštovati, čije domete i rezultate ćemo se truditi da dosegnemo, na koga ćemo se ugledati, ko će nas učiti profesiji, umetnosti, glumi i životu – pitao je Bajić.
Prvog svog susreta sa velikim Smokijem prisetio se glumac Milan Vasić.
– Meni, kao jednom običnom dečkiću iz daleke Kosovske Kamenice, gluma je bila daleko, Beograd predaleko, a tek poznate ličnosti nedostižne. Ljubiša me je stvorio i otvorio mi vrata koja se teško otvaraju u ovoj profesiji, vrata filma, i to nikada neću moći da zaboravim. Kad je trebalo da dođem na audiciju za „Konje vrane”, nijedan trenutak nisam mislio da li ću dobiti ulogu, već sam bio presrećan što ću uživo videti Ljubišu Samardžića. I kad sam došao, pomislio sam da je šteta što ne znam bar nekog da mogu da se uhvatim za njega, pre nego što uđem kod Ljubiše. Međutim, kako sam ušao, čuo sam glas: Srećo, srećo, jesi stigao? Dobro je, srećo. Jesi jeo nešto? Jesi, dobro. Idi imaš frižider tamo, uzmi šta hoćeš. Bio je to Ljubiša. I onda shvatim, u stvari, da je to taj čovek za kojeg treba da se uhvatim i da ga se držim. Biću mu zahvalan do kraja života. Legendo, hvala Ti – rekao je Vasić.