Pola veka rok fotografije

Jelena Koprivica

10. 12. 2017. 09:30

Вукица Микача: Бајага, 1988.

Pre više od pola veka u beogradskom Domu omladine održana je prva izložba koncertne fotografije koju su pod sasvim prikladnim naslovom „Koncert u sto fotografija” priredili Tomislav Peternek i Branibor Debeljković. I pet decenija kasnije o revoluciji koju je rokenrol, kao muzički žanr, izazvao i značaju koji više od pola veka uživa još jedno svedočanstvo pružiće izložba „50 godina koncertne rok fotografije u Srbiji”.

Izložba, koja se otvara večeras u 19 časova, i traje do 17. decembra u galeriji „Prozor”, obuhvata stotinu fotografija 25 autora različitih generacija koji su dali značajan doprinos promovisanju rokenrola i koncertne fotografije od 1966. godine do danas.

Među autorima fotografija, koje su objavljivane u novinama, časopisima i veb portalima su, između ostalih, Tomislav Peternek, Branibor Debeljković, Brajan Rašić, Slobodan Purić, Goranka Matić, Kamenko Pajić, Zoran Trbović, Slobodan Sarić, Nebojša Babić, Stanislav Milojković...

Među izloženim artefaktima naći će se fotografije koje beleže događaje, bitne za istoriju popularne kulture u nas, poput one sa prve „Gitarijade” održane na beogradskom Sajmu 1966. godine, sa koncerta „Bijelog dugmeta” kod Hajdučke česme iz 1977, „Bum” festivala u Novom Sadu godinu dana kasnije ili sa prvog nastupa inostranog pank benda „The Ruts” u Srbiji održanog 1980. u „Pinkiju”. Ali, i fotografije „Idola”, „EKV-a”, Džonija Štulića, „Riblje čorbe”, „Partibrejkersa”, „Električnog orgazma”, „Darkvud daba”, Nika Kejva, „Rolingstonsa”, „Ajron mejdena”, „Gans en rouzisa”, „Prodidžija”...

Na izložbi će se naći i fotografije „Bajage i instruktora” i Slađane Milošević autorke Vukice Mikače, koja za „Politiku” ponosno ističe podatak da je bila prva žena fotograf na rok koncertu:

– Bilo je to 1977. godine, na koncertu „Bijelog dugmeta” u hali „Pionir”, kada sam imala 16 godina. Slika sa tog koncerta bila je i moja prva fotografija objavljena u „Politici”, na Kulturnoj rubrici – priseća se Mikača, i dodaje da joj je podršku pružio Peca Popović, urednik u časopisima „Pop rok” i „Zdravo”, odredivši time njen životni put.

– Prvu zlatnu plaketu Foto saveza Jugoslavije dobila sam za fotografiju Željka Bebeka, koja je bila i izložena u SKC-u 1980. godine. Od tad nižem nagrade, i danas sam likovni umetnik fotografije – priča Mikača, i naglašava da je većina fotografa, uglavnom, i počinjala slikajući rokenrol.

– Imam ogromnu kolekciju rok fotografija, u kojoj su, između ostalih, Bajaga, Slađana Milošević, Rambo Amadeus, „Tajm”, „Indeksi”, „Bijelo dugme”... Posle mene tim pozivom počele su da se bave i Goranka Matić i Zorica Bajin-Đukanović. Međutim, kako se devedesetih raspadala Jugoslavija, i kako je jenjavala muzička scena zbog političkih okolnosti, rokenrol sam zamenila teatrom. Imam reflektor, scenu, čaroliju i tu sam našla sličnost između rok i pozorišne fotografije – kaže Mikača.

Autor fotografija sa poslednjeg koncerta za života Ejmi Vajnhaus, na beogradskom Ušću ili „Bijelog dugmeta” sa Hajdučke česme jeste jedan od najpoznatijih srpskih fotografa Branislav Brajan Rašić, koji je karijeru počeo još sedamdesetih u „Džuboksu”. Onda se otisnuo u London, gde je počeo da ide na koncerte i slika da bi video svoje idole i ovekovečio ih fotoaparatom.

– Grupa „Led cepelin”, čiji sam veliki fan, svirala je u Briselu. Otišao sam u njihovu izdavačku kuću i pitao da li postoji šansa da slikam koncert. Kada su me pitali za koga radim, rekao sam za „Džuboks”. Iako su u „Džuboksu” smatrali da nema šanse da slikam koncert, uspeo sam! Usledili su koncerti „Kleša”, „Bič bojsa”, Santane, Majka Oldfilda koje sam slikao, i sve je objavljeno u „Džuboksu”. Prva slika koju sam prodao bila je fotografija grupe „Dženezis”, gde su obučeni kao Meksikanci – priseća se za „Politiku” Rašić, koji je tokom karijere najviše slikao „Stonse” koji su mu i najveća ljubav. Prati ih više od trideset godina, a bio je i zvanični fotograf čuvenog benda.

Cena ljubavi

Vukica Mikača pamti i ova iskustva:

– Počela sam karijeru sa „Dugmetom” i od 1977. godine nisam propustila nijedan koncert Zdravka Čolića. Međutim, pred poslednji Čolićev koncert u Areni polomila sam ruku na službenom ulazu dvorane, zbog pokvarene brave, i bila sam više od pola godine nesposobna za rad. Eto, i to je velika cena ljubavi prema sceni...