Bez TV guvernanti, molim
Мила Бајфорд (Фото лична архива)
Krajem novembra, pre tačno 43 godine, emitovana je prva epizoda dečje emisije „Kocka, kocka, kockica”. Ovu vest objavili su brojni domaći mediji, jer su uz nju odrastale generacije a popularnog Branka Milićevića Kockicu deca su gledala zajedno sa roditeljima. Kao i kultne dečje emisije poput „Nevena”, „Poletarca”, „Na slovo, na slovo”, „Metle bez drške”... Danas stasavaju neke nove generacije, danas je i dečji program nešto drugačiji. Bolji ili gori, teško je reći. Po nekima ne može da se poredi sa onim uz koje su starije generacije odrastale, po drugima je u skladu sa novim vremenom, novim ritmom života.
Za Milu Bajford, dramaturškinju koja je jedan od glavnih „krivaca” što su deca nekada trčala da uz televizor i najnoviju epizodu „Nevena” ili „Poletarca” provedu vreme, današnji mališani nisu otišli od televizije već je ona otišla od njih.
– Program za decu je potreban jer njih treba učiti nekim stvarima u životu. I to spontano, smatra naša sagovornica koja je tokom plodne karijere radila kao koscenarista, scenarista, urednica programa... Potpisala se kao koscenarista serija „Neven”, „Poletarac”, „Babino unuče”, radila je i prvi jutarnji program za decu „Stočiću postavi se”, da bi karijeru završila kao scenarista „Metle bez drške”.
Iako se retko pojavljuje u medijima, Mila Bajford je odlučila da priča o dečjim emisijama jer se upravo vratila iz Velike Britanije gde joj žive deca i unuci uz koje je gledala i tamošnji dečji program.
– Silom prilika gledala sam televizijski program sa petogodišnjom unukom Klarom. Ona ide u drugi razred i dvadeset minuta pre škole, i jedan sat po povratku kući, gleda dečji program na televiziji. Na primer, moja unuka u jutarnjim časovima gleda neku vrstu mešavine programa uživo. Tu se pojavljuje simpatičan voditelj koga deca prepoznaju, malo on vodi program pa se onda prikazuju crtani filmovi, potom opet on uživo... Vidi se da je sve dobro prostudirano, da je osmišljeno kako bi mogla i ona najmanja deca, od dve, tri godine da prate, ali i stariji. Jedna proučena televizijska šema, nije improvizacija – priča Mila Bajford.
Dramaturškinja koja je u RTS došla kada je imala 25 godina, i to preko konkursa na kojem su uz nju prošli i jedan Ljubivoje Ršumović, Dragan Babić i Vlada Andrić, kaže kako njena unuka najviše voli da gleda takmičenje u pravljenju torti.
– Naravno, takmiče se deca. Prave sasvim jednostavno testo i takmiče se ko će najlepše ukrasiti tortu. Tu poenta nije pobeda već igra kreativnosti. Meni se svidelo takmičenje grupa modernog baleta. Kao kada bismo mi pozvali da se takmiče grupe iz Obrenovca, Malog Mokrog Luga, nekog mesta u istočnoj Srbiji... I tu nije bitno da deca budu ne znam kako talentovana, već da se trude. Da se i u malim mestima nešto radi. U sećanju mi je ostala i emisija u kojoj fitnes instruktor vrlo ozbiljno razgovara sa desetogodišnjim dečakom koji ima desetak kilograma viška kako da skine taj višak, ali dečak je otišao sa prilično skeptičnim izrazom na licu, što je bilo jako simpatično – kaže Mila Bajford.
Od 18 sati na britanskoj televiziji se prikazuje igrani program. I on je prilagođen deci.
– Gledala sam seriju čija se radnja dešava u domu u kojem žive deca bez roditelja. Poenta nije da su to deca bez roditelja već da moraju da budu upućena jedna na druge, da žive zajedno. Ono što mi je upalo u oči jeste da tu nema bacanja para. Sve je vrlo skromno i najvažnija je – poruka. Nema tu foliranja u stilu „sad ćemo da napravimo nešto fenomenalno!” i mislim da je to odličan standard. U tamošnjim emisijama voditelji moraju da budu i belac i crnac, doktori i Englez i Indus, ako su deca u programu obavezno je prisustvo dece sa posebnim potrebama... To je primer iskusne televizije. Štancuje se, ali sa idejom. Program nije zaglupljujući, naprotiv. I deca mogu da nađu nešto što će im se svideti – priča Mila Bajford.
Dečji psiholog Vesna Janjević Popović već na početku razgovora kategorično konstatuje kako roditelj mora pre deteta da pogleda emisiju.
– Nažalost, mi imamo TV guvernante, kako je to govorio Duško Radović. Nismo ga poslušali kada je molio da decu ne vaspitavaju one, što znači da deca bez nadzora roditelja gledaju televiziju. A jako je važno da roditelji i deca zajedno gledaju program kako bi dete umelo da shvati šta je kvalitetno, da uz njihovu pomoć otkriva šta je značajno, vredno... – kaže Vesna Janjević Popović i naglašava da je uloga roditelja da, kao što mu otvara svet u sportu, pomaže da uradi domaći zadatak, vaspitava i ukus kada je televizija u pitanju.
– Ima nasilja na televiziji, kažu mnogi. Tačno, ima ga. Ali, bilo ga je i pre pedeset godina kada su kod nas postojala samo dva kanala. Istina, tada je poruka o ljudskim vrednostima bila jasnija, insistiralo se na saradnji, drugarstvu – kaže naša sagovornica.
Svojevremeno je, kaže ona, rađena anketa u kojoj je postavljeno pitanje postoji li u vašem domu, u dečjoj sobi, televizor.
– Odgovori su bili, uglavnom, potvrdni! Odraslim ljudima se savetuje da isključe televizor ako imaju problem sa spavanjem. A mnoga deca se uspavljuju uz TV. Neverovatno! Istini za volju, deca su vrlo rano izložena televiziji, i to pasivno. Gledaju reklame, serije, ali i neprimeren program – kaže Vesna Janjević Popović, a na našu konstataciju da pamte muziku iz reklama i pre nego što prohodaju ljutito konstatuje:
– Pamtili bi i Mocarta da ga toliko često slušaju! I sve više njih zna dosta engleskih reči zahvaljujući crtanim filmovima. Problem je što ne znaju maternji jezik jer ne postoji komunikacija. A sa tri godine dete bi moglo da zna i 3.000 reči. Sve je manje vremena za porodicu, za razgovor. A mogli bismo i bolje emisije za decu da imamo, da deca aktivno učestvuju. Emisije koje bi bile vođene pozitivnim modelima. Mladi ljudi bi „doneli” svoje probleme ali i način kako ih rešavaju. One najmanje, do predškolskog uzrasta, i možemo da kontrolišemo. Iako mislim da do treće godine ne bi ni trebalo da gledaju televiziju, koliko god da je program kvalitetan. Stariji su problem. I ono što uznemirava jeste činjenica da su deca izložena rijaliti programima – kaže Vesna Janjević Popović.