TUK NA LUK
„Blic” prekjuče pod naslovom „Prljave kampanje će nam zagaditi ove izbore” donosi poglede Žarka Trebješanina, psihologa, i Ratka Božovića, sociologa kulture, na predizborne nastupe DSS-a i DS-a. Potonji kaže da prisustvujemo propasti politički kulture. „To što oni rade zove se sluđivanje zdrave pameti. I sa jedne i sa druge strane imamo neumerene izraze lažnog patriotizma i političke elite, koji još više stvaraju konfuziju u glavama ljudi, jer odbijaju da govore istinu i prihvate realnost da je Kosovo izgubljeno još 1999. Kad se pogrešno u startu postavi stvar, tu više povratka nema i sada je na delu velika samoprevara i prevara drugih. Političke elite su pale na najniže grane...” – rekao je Božović.
Na istoj strani „Blica” je i komentar Srđana Milivojevića, funkcionera DS-a, koji piše da predsednik vlade Koštunica „ne zna gde su granice njegove zemlje” pa se o tom pitanju raspituje i savetuje sa krunisanim glavama i svetskim državnicima. Partiju na čijem je čelu naziva: Dremamo, Spavamo, Sanjamo, kao i – Da Srbija Stane strankom, skraćeno DSS. Tomislav Nikolić za njega je „harizmatični gubitnik”, a Koštunica dobitnik „jer će 11. maja dobiti penziju, i to državnu...”.
Ovo je, za naše prilike, može se reći – korektan politički pamflet.
Ali, da vidimo dalje.
U „Pravdi” je prekjuče preko cele prve strane osvanuo naslov „Lopovi, gde su pare?”, s podnaslovom: „Dinkić, Đelić, Vlahović, Janjušević, Kolesar i vrhovni komandant svih lopova Tadić da kažu koliko su novca oteli građanima Srbije u svim aferama”. Iz nepotpisanog istoimenog teksta na trećoj strani (gde je pomenutoj šestorici pridodat i Dragan Đilas), jedva se na jednim mestu može razaznati da je reč o saopštenju SRS-a. U njemu, međutim, nigde se ne pominje reč – lopov. Urednik je u tom pojmu očigledno sažeo „duh” saopštenja.
Sada sledi napad na radikale.
Juče „Alo!” na naslovnoj strani donosi i detalje o stanovima koje su radikali dobili od države. U tekstu s nadnaslovom „Dinkić konačno dobio odgovor” piše da je vlada potvrdila da su funkcioneri SRS-a 1998. godine dobili na korišćenje stanove koje nisu vratili, a pominju se zamenik predsednika stranke Tomislav Nikolić, generalni sekretar Aleksandar Vučić i funkcioner Dragan Todorović. To piše u dopisu koji je G17 plus dobio od Generalnog sekretarijata Vlade Srbije. O tome „Alo!” izveštava šef informativne službe G17 plus Nikola Papak.
Gospodin Papak je rekao da je prvonavedeni radikal dobio stan od 186,74, drugonavedeni od 117,48 i trećenavedeni od 163 metra kvadratna i to nekoliko meseci pre bombardovanja 1999. godine. „Pozivamo Nikolića, Vučića i Todorovića – izjavio je gospodin Papak – da, ako imaju i malo morala, odmah vrate stanove koje su dobili od države”.
Da li će prozvani odgovoriti na poziv gospodina Papka, videćemo, ali na traženje novinara lista „Alo!” da prokomentariše navode o stanovima, Nikolić nije želeo da odgovori ocenjujući pitanje kao „neozbiljno”. Dočim je Todorović uzvratio napadom rekavši da su se „Mlađan Dinkić i lopovi iz G17 plus obratili na pogrešnu adresu. Dinkiću treba psihijatar i advokat, jer će posle 11. maja imati mnogo šta da objašnjava MUP-u i Tužilaštvu. Razumem ja njegov strah. Pogledajte samo Dinkićeve slike iz 2000. godine i sada, skroz je osedeo. A najviše osedi pred izbore, tada se najviše sekira, jer zna da ćemo ispitati svaki njegov lopovluk kad dođemo na vlast”.
Ovo mi je zaličilo na ono kad su svojevremeno Rusi odgovarali na američke kritike zbog kršenja ljudskih prava u toj zemlji: „A što vi mučite crnce?”.
Među našim podelama evo još jedne koja je zapravo obnovljena stara podela na radnike, seljake i poštenu inteligenciju, s jedne strane, i reakciju, sa druge. Ili bar liči na nju.
Premo pisanju lista „Alo!”, naime, predsednik Nove Srbije Velimir Ilić izjavio je u Ćupriji da će „ovi izbori biti prilika da se Srbija podeli na ’poštene i nepoštene’. On je rekao da bi pošteni trebalo da stanu na jednu stranu koju predvodi, sadašnji i budući premijer Vojislav Koštunica, dok će problematični stati na drugu stranu”.
Do 11. maja ima podosta, pa se tek mogu očekivati i teži napadi i protivnapadi u kojima se ne biraju sredstva niti reči.
Onomad, prolazeći pored jedne novobeogradske zgrade video sam petogodišnjaka, okruženog drugarima, koji se uspeo na prste, pritisnuo taster na interfonu i uzbuđeno rekao: „Teta Milice, vaš sin mi je rekao ružnu reč, molim vas da nešto preduzmete...”.
Zastao sam, zatečen. Ali sam se setio: Još ne čita novine.