Gradovi u pokretu – postosmansko nasleđe

Aleksandra Mijalković

30. 12. 2017. 13:15

(Фото Алија М. Ашамија, колекција Мехмеда А. Акшамије)

Šta se dogodilo sa životom u velikim gradovima Osmanske imperije posle njenog raspada i ratova koji su usledili? Kako su, očima tadašnjih novinskih foto-reportera, izgledali razvoj novih nacionalnih država, velika promena od tradicionalnog ka modernom, i svakodnevica običnih stanovnika Beograda i Sarajeva u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, i Ankare i Istanbula u Republici Turskoj dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka? Kako su se odevali, čime zabavljali, gde sastajali?

O tome govori putujuća izložba „Gradovi u pokretu – postosmansko nasleđe” u Istorijskom muzeju Srbije, autorke dr Nataše Mišković, profesorke Univerziteta u Bazelu (Švajcarska).

U pripremi izložbe su učestvovali i stručnjaci Muzeja Jugoslavije i profesor fotografije Akademije likovnih umetnosti u Sarajevu Mehmed Akšamija, dok su Irena i Igor Stepančić autori postavke koja obuhvata 200 pažljivo odabranih i digitalno obrađenih fotografija preuzetih iz arhive nekoliko jugoslovenskih i turskih dnevnih listova, muzeja i privatnih kolekcija.

Pivo, rakija i ovce

– Beograd  je u to vreme postao prestonica nove države, Istanbul je titulu središta Osmanskog carstva prepustio Ankari, glavnom gradu Ataturkove Turske, a Sarajevo je prvi put dobilo upravu na jeziku svojih žitelja. Slike koje sam ovde predstavila pružaju neočekivani uvid u tuđe, a ipak bliske načine života, i pokazuju koliko je toga bilo i ostalo zajedničko pomenutim gradovima. Recimo, kad se uporede beogradska Knez Mihailova ulica i istanbulski Istiklar – kaže za „Magazin” prof. dr Nataša Mišković, istoričarka čija je specijalnost Balkan 19. i 20. veka.

 (Foto Alija M. Ašamija, kolekcija Mehmeda A. Akšamije)
Više muških portreta
– Na novinskim portretima su češće prikazani muškarci nego žene, jer su one emancipovane još bile u manjini, a one tradicionalno vaspitane su izbegavale fotografisanje. Neretko su foto-reporteri plaćali tu uslugu, odnosno, pozirale su im prostitutke – kaže naša sagovornica.

Naravno, uočljive su i razlike, ali ima i onih koje se ne mogu videti na prvi pogled. Na primer, kaže naša sagovornica, razliku od Beograda, u Istanbulu je pivo bilo piće za elitu, postojale su čak i posebne „pivske bašte” u koje su odlazili imućniji muškarci i žene. Siromašni su pili rakiju.

– Promena je bilo najviše u centru grada, gde su moderno odeveni prolaznici žurili kroz saobraćajnu vrevu, tik uz novoizgrađene objekte ili pokraj gradilišta. Na tek podignutim stadionima održavani su sportski i omladinski susreti, utakmice i parade u slavu nacionalnog preporoda. Ali u staroj čaršiji, koja je bila srce osmanskih gradova, ljudi iz svih slojeva su pazarili i kafenisali, onako kako su to odvajkada činili. Za njih kao da je vreme stalo – priča dr Mišković, kustos izložbe.

Fes, turban i šešir

Turban poslednji skinule Sarajlije
Tradicija je ostala naročito jaka u Sarajevu, gde su vodeće muslimanske porodice vladale vakufima, one su bile glavne u gradu, i bile su uporište konzervativizma. Oni su među poslednjima skinuli fes, daleko posle državnih činovnika u Turskoj, kojima je Ataturk prvima naredio da ih skinu (jer su, uostalom, i stavljeni na glavu po naredbi sultana u prvoj polovini 19. veka) i zamene šeširima.– U Sarajevu su i turbani još dugo opstali. Zanimljivo je da su ih nosili pripadnici svih religija, osim Jevreja, a razlikovali su se po boji: muslimanski su bili zeleni, katolički crveni, a pravoslavni sivi – objašnjava dr Mišković. Na crno-belim fotografijama se oni, doduše, ne razlikuju.

Kroz objektive foto-reportera „Politike” i „Vremena” iz Beograda i „Džumhurijeta” i „Akšama” iz Istanbula, posetioci izložbe mogu da vide kako su obnovljeni centralni delovi četiri grada, u skladu sa vrednostima vlada tih novih postosmanskih država, kako je građen moderni građanin, uz pomoć masovnih sportskih manifestacija i novih trendova u odevanju i ponašanju, ali, s druge strane, i kako se svakodnevica u staroj čaršiji nastavila kao da se ništa u međuvremenu nije desilo.

Prizori sa ulica, trgova, pijaca, iz kafana i kućnih dvorišta pokazuju „miroljubivu koegzistenciju” mladih, otmenih dama u modernim haljinama, koje voze automobile i pijuckaju koktele u klubovima u društvu gospode u elegantnim odelima i sa šeširima, nasmejanih seoskih devojaka u narodnim nošnjama, ispred pijačne tezge ili točka na vašaru, zabrađenih „hanuma” pokrivenog lica, brkajlija sa turbanima i fesovima koji ispijaju rakiju iz čokanjčeta ili nose na leđima ovcu za prazničnu trpezu, bosonoge sirotinje ... U tom smislu su, ističe dr Mišković, veće razlike bile među klasama u istom gradu, nego među  gradovima u dve države: viši slojevi i siromasi svuda su bili isti.

 (Foto Alija M. Ašamija, kolekcija Mehmeda A. Akšamije)

Čaršija, pazarište i bazar

Fotografije koje su snimili Aleksandar Simić i Raka Ruben iz „Politike”, Svetozar Grdijan iz „Vremena”, Namik Gorguč iz „Džumhurijeta”, Selahadin Giz iz „Akšama”, kao i neimenovani autori iz zbirke profesora Mehmeda A. Akšamije iz Sarajeva, turskog kolekcionara Džengiza Kahramana i iz arhive nekoliko muzeja i drugih institucija, na izložbi su grupisane u pet tematskih celina. „Centar grada: pozornica za političku elitu” pokazuje kako je na ratnim ruševinama u Beogradu nikao novi skupštinski dom, a na pustoj ledini podignuta nova prestonica Turske, Ankara. Druga celina „Narod i kult tela: mobilizacija omladine u sportu i vojsci” ukazuje na duh zajedništva, optimizma i preporoda. „Oblačenje i društvene klase: fes, šešir i marama” i „Dokolica i druženje” ilustruju prožimanje tradicionalnog i modernog, a u slučaju Sarajeva klasnu, versku i esnafsku podvojenost nasleđenu iz osmanskog doba.

Najzad, „Čaršija: sastajalište gradskog stanovništva” pokazuje kako je nekad izgledalo centralno mesto svake osmanske varoši, gde se trgovalo, kafenisalo i ogovaralo. U Beogradu su sredinom 19. veka vlasti ukinule pazarište, na mestu današnje Ulice kralja Petra, a posle rušenja stare turske kasabe nikao je novi centar grada duž elegantne Knez Mihailove ulice i dalje prema Terazijama. Velika pijaca je 1926. izmeštena sa mesta današnjeg Studentskog trga i prebačena u nove objekte na Zelenom vencu.

Izložba, kao rezultat istraživačkog projekta SIBA – Vizuelni pristup istraživanju u turskim i jugoslovenskim gradovima, sprovedenog pri Univerzitetu u Bazelu, i finansirana sredstvima Švajcarske fondacije za naučna istraživanja, prvo je bila postavljena u Bazelu. U Beogradu će ostati do 28. januara, a onda se seli u Istanbul, pa u Sarajevo, Grac i Kembridž.