Vizuelnost zasenila naraciju

Dubravka Lakić

03. 01. 2018. 20:02

Из ани­ми­ра­ног фил­ма „С љу­ба­вљу, Вин­сент: Ми­сте­ри­ја Ван Го­га” (Фо­то Прес-слу­жба ЕФА)

Nedavno je u Berlinu Doroti Kobijeli i Hjuu Velčmanu, autorima filma „Vinsentu s ljubavlju: Misterija Van Goga”, svečano uručen „evropski oskar” za najbolji animirani film u 2017. godini, nagrada 30. EFA – Evropske akademije za film.

Nagrada je autorima pripala odlukom velike većine glasova članova Evropske akademije kojih je više od 3.200, a sudeći po reakcijama na svečanoj ceremoniji uručenja u berlinskom teatru Haus Festšpile, ona je otišla u prave ruke. „S ljubavlju, Vinsent” je plod ne samo Dorotinog i Hjuovog ogromnog truda u pionirskom nastanku, u istoriji kinematografije, prvog dugometražnog animiranog filma u celosti slikanog tehnikom ulja na platnu već i plod šestogodišnje istrajnosti 125 likovnih umetnika iz celog sveta (uključujući i naših – Biserke Petrović i Vladimira Vinkića), koji su ručno oslikali kadar po kadar (a njih je čak 65.000) za ovaj zahtevni projekat udahnjivanja života i pokreta u Van Gogove slike.

Impresivno. Vredno i „evropskog Oskara” i nominacije za američkog Oskara i velike hvale evropskih filmskih profesionalaca. I same filmske publike, koja na trenutke ipak gubi dah – što od lepote animacije i pokretnih uljanih slika, što zbog postojeće scenografsko-scenske prenatrpanosti. Ali, i zbog povremeno intenzivnog razmišljanja o samoj svrsishodnosti zahtevnog slikanja uljanim bojama tolikog broja ljudi kada, u svetu animacije, već postoji ona tehnika rotoskopa (reprodukcija igranih sekvenci kvadrat po kvadrat i njihovo pretvaranje u crtež). Ova tehnika je daleko uznapredovala od onog prvobitnog izuma braće Flajšer s početka dvadesetog i stigla do digitalne rotoskopije viđene u igrano-animiranim filmovima 21. veka, poput „Valcera sa Baširom” Arija Folmana i drugih. Upotrebom digitalnog rotoskopa efekat bi bio isti. Ne kažem da bi bio i bolji. Ipak je ova grandiozna, uljano slikarska stilska vežba Kobijele i Velčmana delo od prave krvi i mesa i umetničkog znoja.

Ima onih koji smatraju da (zlo)upotrebu Van Gogovog lika i njegovih slika „unutar različitih segmenata globalne pop kulture – od magneta za frižidere do tašni Luja Vitona” treba zakonom zabraniti. Ipak verujem da se ovo ne može odnositi na ovaj poljsko-britanski animirani film, u kojem jesu upotrebljeni i lik i delo nenadmašnog holandskog i svetskog postimpresioniste, ali je ta „upotreba”, na estetskom planu, dovela do vizuelne poezije filma koji se na trenutke, u pojedinim sekvencama,  približava genijalnosti samog slikarskog genija kakav je bio Vinsent.

Na narativnom planu stvari stoje nešto drugačije. Vizuelnost zasenjuje naraciju. S vremena na vreme u tolikoj meri da gledalac gubi nit pomalo naivne filmske priče sa obrisima trilera i radnje u njoj. A radnja filma počinje u danima posle iznenadne smrti (samoubistvo pištoljem u trenucima rastrojstva u 37. godini) Vinsenta van Goga u Over sir Oazu, u kojem je on pacijent lokalne psihijatrijske bolnice kod doktora Gašea, kada Arman Rulen (Daglas But), sin lokalnog poštara otvara slikarevo pismo bratu Teu – neisporučeno, jer je i Teo u međuvremenu preminuo. Arman, koji je baš kao i njegov otac zapravo „preseljen” sa Vinsentovih slika i portreta i oživljen u filmu, kroz susrete sa drugim poznatim likovima sa slikarskog platna, pokušava da rasvetli šta se zaista dogodilo.

Na ovaj način Kobijela i Velčman zapravo „podgrevaju” teoriju o misterioznosti Vinsentove smrti, odnosno istražuju teoriju da nije u pitanju samoubistvo (već ubistvo), koja je prvi put izneta u biografskoj knjizi Stivena Najfea i Gregorija Vajta 2011. godine. U tom smislu, za film „Vinsent, s ljubavlju” čak se može reći da je sumnjive istorijske tačnosti, ali gledaocu koji o teškom životu i neumornom radu (za 10 godina naslikao je više od 2.000 dela, a za života prodao samo jednu sliku) nadvremenog slikara dovoljno zna, to neće mnogo smetati. Film na izvanredan način slavi i umetnikov život i umetničko delo.

Upravo zahvaljujući obimnom slikarevom opusu Kobijela i Velčman su mogli da sastave taj ogroman i izdašno slikoviti svet filmskog Vinsenta (u vrsnom tumačenju naknadno uljem „naslikanog” glumca Roberta Gulačika) i da stvore tako kompleksnu, a čudesnu i sanjarsku animiranu celinu. Film koji se uz sve mane sa zanesenošću gleda i dugo se pamti.