Badnjak na ognjištu, slama na podu

Branko Pejović

06. 01. 2018. 21:00

(Фотографије Музеј Старо село)

Si­ro­goj­no – Obi­ča­ji od­vaj­ka­da pa i sa­da: ku­ća brv­na­ra, pra­sta­ra, a u njoj ri­tu­al dav­na­šnji. Pod­lo­žen bad­njak na og­nji­štu, sla­ma na po­du, ma­li­ša­ni pi­ju­ču, tri kru­ga oko bad­nja­ka obi­la­ze. Tr­pe­za po­sta­vlje­na, pu­na je po­sne hra­ne. Obi­ča­je pro­vo­de do­ma­ćin i do­ma­ći­ca, a ve­kov­nom ob­re­du pri­su­stvu­je sta­ro i mla­do.

Ta­ko iz­gle­da Bad­nje ve­če u Mu­ze­ju „Sta­ro se­lo” u Si­ro­goj­nu, gde se obi­čaj­nim ri­tu­a­li­ma to­kom bo­žić­nih pra­zni­ka na­rod­na tra­di­ci­ja ču­va. I to­kom Bad­nje ve­če­ri u mu­zej­skoj brv­na­ri bi­će tog ob­re­da kraj og­nji­šta, uz mo­guć­nost da i po­se­ti­o­ci mu­ze­ja uče­stvu­ju u obi­ča­ji­ma. 

– Ci­klus bo­žić­nih pra­zni­ka obi­lu­je mno­štvom ob­re­da, sa že­ljom da se obez­be­di sre­ća i na­pre­dak po­ro­di­ce, do­bra le­ti­na, zdra­vlje sto­ke i ži­vi­ne – ka­že Je­le­na To­skić, mu­zej­ski sa­vet­nik u „Sta­rom se­lu”. – Naj­zna­čaj­ni­ji ri­tu­a­li u na­ro­du su ve­za­ni za po­ro­dič­no sve­to dr­vo bad­njak, ko­me se uka­zu­je po­što­va­nje. Za bad­njak se uzi­ma hra­sto­vo dr­vo ko­je ri­tu­al­no se­če mu­ška­rac ra­no na Bad­nji dan, oba­ve­zno sa ru­ka­vi­ca­ma na ru­ka­ma. Dr­vo se oba­si­pa zr­ne­vljem ži­ta, a po­tom se­če sa is­toč­ne stra­ne. Bad­njak se sta­vlja uz kuć­ni zid, is­pod stre­he. Do pr­vog mra­ka oslo­njen je uz ku­ću, a on­da se uno­si. Do­ma­ćin se uku­ća­ni­ma obra­ća re­či­ma: „Do­bro ve­če, če­stit bad­njak”, a uku­ća­ni mu od­go­va­ra­ju: „Bog ti po­mo­gao, če­sti­ti bad­nja­če.” 

U ku­ću se, opi­su­je Je­le­na, za­tim uno­si sla­ma ko­ja se sim­bo­lič­no ve­zu­je za ro­đe­nje Hri­sta. Uku­ća­ni obi­la­ze oko og­nji­šta dok uz sla­mu raz­ba­cu­ju bom­bo­ne, ora­he, ži­to, ko­je de­ca ve­se­lo uz pi­ju­ka­nje sku­plja­ju. Na sla­mu po­sta­vlja se po­sna tr­pe­za u ko­joj su ži­to, po­ga­ča, po­sne pi­te, pa­sulj, ja­bu­ke, med, še­ćer...

– U mu­ze­ju Bo­žić se ne obe­le­ža­va po­seb­no, osim uobi­ča­je­nog po­zdra­va „Hri­stos se ro­di! Za­i­sta se ro­di!” U se­lu i na­ro­du za­dr­ža­ni su obi­ča­ji da se na Bo­žić me­si i je­de ob­red­ni pše­nič­ni hleb zva­ni če­sni­ca. U nju se sta­vlja­ju ra­zna sim­bo­lič­na obe­lež­ja za sre­ću, zdra­vlje, bo­gat­stvo ko­je uku­ća­ni u svom par­če­tu pro­na­la­ze. Na bo­žić­noj tr­pe­zi, po­sle vi­še­ne­delj­nog po­sta, mo­ra se na­ći i pe­če­ni­ca, pra­se po­seb­no od­ga­je­no i za taj dan pri­pre­mlje­no. Obi­ča­ji do­la­ska po­lo­žaj­ni­ka još uvek su za­dr­ža­ni na se­lu, kao i svi osta­li na­ve­de­ni ele­men­ti bo­žić­nih obi­ča­ja. Tre­ćeg da­na Bo­ži­ća iz ku­će se iz­no­si sla­ma i sim­bo­lič­no sta­vlja za vo­će u do­ma­ćin­stvu ili voć­nja­ku – ob­ja­šnja­va Je­le­na To­skić.

Na­rod ka­že: „Ko­li­ko se­la, to­li­ko i ade­ta” (obi­ča­ja), pa i kod bo­žić­nih ob­re­da ima po­seb­no­sti. U užič­kom kra­ju zna­lo se ne­kad da u Ri­ba­še­vi­ni na Bad­nje ve­če ka­ši­ke i vi­lju­ške ve­zu­ju cr­ve­nim kon­cem da pti­ce ne je­du le­ti­nu, Mo­kro­gor­ci su ču­va­li tra­di­ci­ju da do­ma­ćin s be­lim ru­ka­vi­ca­ma se­če bad­njak ka­ko bi mu ži­to bi­lo be­lo. Pri se­če­nju bad­nja­ka u Lo­pa­šu kod Po­že­ge gle­da­li su da on oba­ve­zno pad­ne na dru­go dr­vo, „da se sre­ća ne bi za­u­sta­vi­la”, dok su u ko­sje­rić­kom Su­bje­lu se­kli ono­li­ko bad­nja­ka ko­li­ko mu­ška­ra­ca ima u ku­ći. U Ka­ra­nu su če­sni­cu ša­ra­li s tri le­sko­ve gran­či­ce ko­je su sta­vlja­li u am­bar da ži­to bo­lje ro­di, u Ra­da­nov­ci­ma ma­za­li me­dom i ma­šću od pe­če­ni­ce...