Gluma je ozbiljna avantura

Isidora Masniković

18. 01. 2018. 08:00

Марко Јанкетић као инспектор Мирко Павловић у серији "Убице мог оца" (Фото Промо)

Pozorište je moja velika strast i bez njega ne bih mogao da zamislim život – tvrdi glumac Marko Janketić kojeg je šira publika upoznala zahvaljujući TV ulogama – Aleksandra Nikolića u „Bićemo prvaci sveta” i inspektora Mirka Pavlovića u „Ubicama mog oca”.

Zanimljivo je da mu je televizija donela slavu i otkrila njegov talenat u punom sjaju, iako je, kako nam priznaje, gotovo i ne gleda. Eventualno uveče isprati poneku dobru seriju ili film uz koje, često, dočeka i zoru... Ali mu se televizija ogadila. Oseća nelagodnost i stres gledajući neke TV sadržaje i uvek ista lica. Nemanje mere smatra neukusom.

Za sebe kaže da je sada u prilici da može da bira, ali i da odbije uloge. Na sreću, roditelji su ga na početku finansijski podržavali, dok mnogi mladi glumci nisu u takvoj situaciji. U borbi za egzistenciju, prihvataju sve što im se ponudi. Neki to rade zarad novca, a neki da bi bili primećeni.

– Mi glumci imamo razne faze. Čak i onim etabliranim se dešava da im naiđe period kada nemaju posla, a imaju porodice. Ova naša profesija je velika avantura i sa sobom nosi neizvesnost. Ne znaš da li ćeš i koliko trajati. Ima puno zvezda, ali i zvezda padalica... Zato treba biti oprezan, ne upadati u manir, već širiti svoj glumački dijapazon. To je ozbiljno manevrisanje. I po tome se razlikuju oni glumci koji su inteligentni od onih koji su pohlepni, karijeristi i koji nemaju osećaj mere. Nažalost, ima glumaca koji već 20 godina igraju jednu te istu ulogu. A poznajem i kolege koje su odbijale slične uloge iako se radilo o velikim honorarima. Tako su uspeli da se glumački razmahnu i da izmene tok svoje karijere.

Za razliku od starijeg brata koji voli teatar, ali se nikada u životu ne bi bavio time, Marko je znao od malih nogu da će gluma biti njegov životni izbor. I sestre su krenule sličnim putem. Starija je balerina, a mlađa glumica. Veoma su bliski, iako ne žive zajedno. Odrastanje u mnogočlanoj porodici je uvek zabavno i nikada im nije bilo dosadno, iskren je.

Deca daju smisao

– Lepo je kada imaš nekog na koga uvek možeš da se osloniš. Vidi se razlika između jedinaca i onih koji odrastaju sa braćama i sestrama. Zato se divim kolegama koje su rešile da prošire porodice što nije lako u današnjem vremenu punom izazova, poput Branislava Tomaševića koji ima trojicu sinova, Bojana Žirovića koji ima petoro dece isto kao i Nebojša Dugalić. Teško je opstati u braku i zato mi je fascinantno kako su moji roditelji 45 godina u ljubavi. Moramo biti svesni da ljubav menja oblik. Prvo se zaljubiš u nekoga, a tek onda strast prerasta u ljubav... A kada se ona pomalo ofuca, na scenu stupaju deca koja toj ljubavi daju smisao, kao i zajedničko sticanje duhovnih i materijalnih dobara. Kada se gradi taj hram, postojano, cigla po cigla... Teško je srušiti ga. Nisam naročito religiozan, ali smatram da smo zaglibili kao društvo. Biće potrebno mnogo vremena i snage da se izvučemo iz toga – vrlo zrelo razmišlja.

Za svoje roditelje, uspešne i poznate glumce Mihaila Janketića i Svjetlanu Knežević kaže da se u mnogim pogledima razlikuju, ali da su uvek zastupali istu profesionalnu etiku.

Marko Janketić sa kolegama u seriji "Ubice mog oca" (Foto Promo)

Prirodno je bilo da će se opredeliti za ovaj put jer je odrastao u teatru i magija pozorišta ga je odmah uzela pod svoje. Želeo je da postane deo nje i da je prenese na publiku. Znajući sve izazove glumačkog zanata i neizvesnost umetničkog hleba, roditelji nisu bili oduševljeni njegovim izborom. Ali nisu se ni protivili. Uvek su bili tu da posavetuju. Nažalost, današnje vreme nije blagonaklono prema glumcima kao u vreme stare Jugoslavije kada je tržište bilo ogromno, produkcije bile bogate i kada je bilo znatno više šansi da se radi... Mnogi danas, priča Janketić, završavaju glumu i nikada se više ne bave njom. Slična je situacija i sa drugi profesijama, ali je to nekako najizraženije u umetnosti.

Nikada mu nije smetalo, naglašava, što nosi slavno prezime, niti mu je to bio kamen spoticanja u karijeri, ali ni odskočna daska. Nikada ga nije koristio za samopromociju... želja mu je samo bila da bude deo kreativnog procesa, da ispriča priču, da uđe u lik... U početku to nije umeo da objasni, ali je na novosadskoj Akademiji naučio da svoja osećanja i misli definiše, uobliči, formuliše, da im da formu i značenje.

Prema njegovim rečima, sada je privatnost na izvolte što mu veoma smeta i što smatra poremećenim ponašanjem. Preko interneta svakom možemo da zavirimo u život i saznamo šta drugi jedu, gde spavaju, gde letuju, gde žive, sa kim se viđaju, gde izlaze... Sve je ogoljeno.

Janketić smatra da živimo u malograđanskom neprosvećenom društvu i da nikada nismo ovoliko moralno potonuli. Zato je mišljenja da je televizija veoma odgovorna jer i dalje ima veliku moć.

– O TV programu odlučuju urednici koje je neko drugi izabrao da budu na tim mestima. Kod nas vlada partokratija, i to nije nikakva tajna. Ona je oduvek postojala, i uvek će postojati! Jer smo to, prosto, mi. Teško ćemo se od te bolesti izlečiti – upozorava.

Hleba i igara

I dalje se, podvlači naš sagovornik, podilazi primitivnom neprosvećenom delu gledalaca, po principu – Dajte im samo hleba i igara! U ratnim godinama imali smo šarenu lažu i suv hleba i sve je delovalo savršeno. A zapavo desio nam se duhovni genocid. Amputiran nam je kreativnost. I to ne može preko noći da se promeni. Neophodno je da se napravi dugoročna nacionalna strategija za kulturu. To je krvnički posao i ponekad deluje kao utopija, vrlo je kategoričan mladi Janketić.

Da je definitivno umetnička duša i da u sebi skriva mnoge talente govori i podatak da je završio srednju školu za obradu drveta, unutrašnju dekoraciju i pejzažnu arhitekturu, takozvanu drvnoprerađivačku. Objašnjava nam da su je on i njegovi drugari zvali po skraćenici DPŠ – što je u šali značilo – definitivno poslednja šansa! Međutim, ova škola ne da nije bila posleda šansa, nego je postala šansa za mnoge, budući da su njegovi drugari školovanje nastavili na likovnoj i primenjenoj akademiji. Marko je pohađao smer za dizajn nameštaja i duborez. I dan danas kući ima više od sedamdeset dleta uz pomoć kojih je svojevremeno kreirao mnoge skulpture u drvetu. Da nije upisao glumu, druga opcija bi svakako bila vajarstvo na Fakultetu primenjene umetnosti.

Od ponedeljka, posle desetodnevnog prazničnog odmora, Marko se vratio matičnom pozorištu Jugoslovenskom dramskom, gde su pre mesec i po dana počele probe za predstavu „Mesec dana na selu” Ivana Turgenjeva, u režiji Ive Miloošević. Paralelno, sa Darkom Bajićem u Zvezdara teatru priprema predstavu „Osama” po romanu Vladimira Kecmanovića.

Otkriva nam da najviše voli kamerni teatar koji je najbliži filmskoj glumi i kada publiku može da oseti kako diše... Neke od takvih su bile i „Pod žrvljem” Egona Savina, „50 udaraca” u Ateljeu 212...

Odrastao u parku na Vračaru

Slabo se druži sa kolegama, uglavnom su to drugari iz detinjstva... Odrastao je u parku na Vračaru, i dalje živi u istom kraju, uglavnom sedi u „Kremu”, na Cvetnom trgu... Ceo život se kreće u istom krugu. U blizini je i njegova Osnovna škola „Vladislav Ribnikar”, a tu je i obdanište u kojem je stekao prijatelje sa kojima je i danas nerazdvojan. To su ljudi različitih profesija – advokati, bravari, automehaničari, istoričari, arhitekte... Veruje da je za glumca najvažnije da mu je život pun sadržaja, iskustava, doživljaja i da se druži sa ljudima različitih dobi i profesija.. I zato mu njegovi drugari daju punoću života, kako na sceni, tako i iza nje!