Bez kulture nema bića, a bez bića nema ničega

Borka Golubović-Trebješanin

31. 01. 2018. 22:00

Горчин Стојановић (Фото А. Васиљевић)

Pre­mi­je­ra „Ko­re­špo­den­ci­je” Bo­ri­sla­va Pe­ki­ća, u dra­ma­ti­za­ci­ji Bo­ri­sla­va Mi­haj­lo­vi­ća Mi­hi­za i u re­ži­ji Gor­či­na Sto­ja­no­vi­ća, bi­će iz­ve­de­na ve­če­ras u 19.30 sa­ti na sce­ni „Ba­ta Stoj­ko­vić” Zve­zda­ra te­a­tra u Be­o­gra­du. Gor­čin Sto­ja­no­vić u svom no­vom re­di­telj­skom is­ko­ra­ku oku­pio je bri­žlji­vo oda­bra­nu glu­mač­ku eki­pu ko­ja će tu­ma­či­ti Pe­ki­će­ve ju­na­ke (Bra­ni­slav Le­čić, Slav­ko Šti­mac, Ani­ca Do­bra, Jo­a­kim Ta­sić, Je­le­na Stu­plja­nin i Bran­ko Vi­da­ko­vić).

„Naj­bo­lji na­čin da čo­vek gle­da rđa­ve dra­me je ži­vot. Kad ho­ću da vi­dim do­bru, ja on­da odem u po­zo­ri­šte i gle­dam umet­nost”, go­vo­rio je svo­je­vre­me­no Bo­ri­slav Pe­kić. Ko­ji je po va­ma naj­sna­žni­ji znak u po­zo­ri­štu? Šta se pro­me­ni­lo od pr­vog scen­skog či­ta­nja „Ko­re­špo­den­ci­je” 1982. go­di­ne do da­nas?

U po­zo­ri­štu je sve znak osim od­no­sa – glu­mač­kog, da­kle, ljud­skog od­no­sa. U tom smi­slu, u po­zo­ri­štu se ni­šta ni­je pro­me­ni­lo od Šek­spi­ra, i, hva­la po­zo­ri­šnim bo­go­vi­ma, ne­će. Jer, osno­ve ljud­ske pri­ro­de se ne me­nja­ju, me­nja­ju se okol­no­sti nji­ho­va de­lo­va­nja i is­po­lja­va­nja. Po­zo­ri­šte se, su­prot­no uvre­že­nim shva­ta­nji­ma, oso­bi­to iz­ra­že­nim kod onih ko­ji se po­zo­ri­štem ba­ve spo­lja, ali agre­siv­no, ne ba­vi „fe­no­me­ni­ma”. Kao što to uosta­lom ne či­ni ni umet­nost uop­šte. Kao što pu­bli­ci­sti­ka ni­je le­pa knji­žev­nost, kao što di­zajn ni­je umet­nost, ne­go pri­me­nje­na umet­nost, ta­ko ni po­zo­ri­šte, ono ko­je pre­ten­du­je da bu­de umet­nič­ko ne mo­že, sve i da ho­će, da se ba­vi ni­čim ma­njim od onog što je stvar bi­ća i bit­ka. Te­a­tar je, u ovom ča­su, po­sle ra­znih „po­sti­za­ma”, sti­gao, po mom ose­ća­nju, u onu svo­ju is­ho­di­šnu tač­ku: me­sto čul­no-emo­tiv­ne spo­zna­je o čo­ve­ko­voj ne­sa­vr­še­no­sti pru­ža­ju­ći ute­hu pu­tem svo­je sa­svim an­tro­po­cen­trič­ne mo­ći. Pe­ki­ćev an­tro­po­lo­ški pe­si­mi­zam na­la­zi u te­a­tru svo­je, či­ni mi se, ide­al­no okru­že­nje.