Peć – centar ruske emigracije na KiM
Пећка патријаршија (Фото Т. Петровић)
U Peći je našao utočište i stalno pribežište deo intelektualne elite ruske emigracije. „Srbi su u Peći prihvatili ruske emigrante punog srca” (prof. M. Petrović). Preko podataka o Rusima koji su Peć smatrali nekim od njihovih gradova, kao što su Jaroslavlj ili Belgrad, može se donekle dočarati slika o njihovoj brojnosti, ali i iskazati bratska uzajamnost, poštovanje i harmoničnost dva slovenska pravoslavna naroda.
Od ukupnog broja Rusa u Peći, uoči Drugog svetskog rata (102) njih 82 ili 80,4 procenta, činili su intelektualci. Među njima, najbrojniji su bili inženjeri (22), zatim lekari (14), činovnici, nastavnici i profesori. Posebno privlače pažnju lekari, koji su bili zastupljeni sa 47,7 procenata u ukupnom (30) broju lekara na Kosovu i Metohiji. Drugo mesto, po učešću na KiM, od 40,7 procenata pripalo je diplomiranim inženjerima (54 u KiM). Nastavnici i profesori srednjih škola (14) takođe su vidno zastupljeni 23,7 procenata (59 u KiM).
Malo je bilo krševitijih mesta i planinskih bespuća, bučnih i hučećih planinskih reka, klisura (kanjona) i uskih klanaca u Kraljevini Jugoslaviji, kao što je to u šarsko-pindskom planinskom sistemu, gde su iskusni ruski graditelji tokom pune dve decenije dokazali svoju stručnost, umešnost ali i hrabrost. Nije bilo putne i železničke mreže na prostoru od preko 600 kilometara kvadratnih u zapadnom delu Kosova i Metohije koju nisu projektovali, nadzirali i gradili ruski inžinjeri. Samo na izgradnji puta preko vrletnog Čakora i železničke pruge Peć – Kosovo Polje, bilo je neposredno angažovano osam inženjera, dvojica geodeta i dva inženjera, specijalista za izgradnju hidrograđevinskih objekata – brana, kanala, ustava, kamenih kaskada – zaštitnih zidova na erozivnim zemljištima (klizištima…) i dr.
Svi inženjeri građevinari, vrlo odgovorno, stručno i poletno u „Novoj rodini” kako su zvali Kraljevinu Jugoslaviju, dali su svoj doprinos na preobražaju Peći i šireg područja, u vremenu u kojem su još vladali polufeudalni čivčijski odnosi. Zahvaljujući dragocenoj knjizi Rajka B. Radojevića, profesora istorije, geografije i sociologije, uglavnom u Prizrenu, opredelio sam se da naglasim stvaralački rad Nikole Tjapkina, Arkadija: „Pored svoga redovnog posla, građevinski inženjer Tjapkin je ostavio značajan trag u životu Peći. Uveo je fudbal (pre Prvog svetskog rata bio je ruski reprezentativac – klub „Dukađin”, inicirao izgradnju hidrocentrale na izvoru Belog Drima, izgradio vodovod (sa Crne vode iznad Patrijaršije), izgradio park „Karagač” sa teniskim terenom.
Svi veći gradovi na Kosovu i Metohiji (njih četiri sa 235 stanovnika iz daleke Rusije ili 66,6 procenata ukupnog broja Rusa na KiM), imali su svoje velikane u najvažnijim oblastima i sferama društveno-graditeljsko-obrazovnog i kulturnog života. U Prištini su živela 52 Rusa. U obližnjem (šest kilometara) rudniku „Ajvalija” i još toliko udaljenoj varošici Janjevo i istoimenom rudniku, 1936. godine, bili su zaposleni Rusi: šest diplomiranih rudarskih i geoloških inženjera, dva geometra i jedan šumarski inženjer.
Ako je Peć bila centar graditeljstva u širem, i prosvetiteljstva, u užem smislu, za Prištinu se može reći da je bila oaza obrazovanja, kulture, sporta i stvaranja značajnih institucija i instituta za koje se na KiM vrlo malo ili nimalo nije znalo.
Branko V. Inić,
Novi Sad