Katanac stavili privatizacija, restitucija i nemarnost
За „Грчку краљицу” власничке препреке не постоје, али никако да добије закупца који би јој дао нови сјај (Фотодокументација „Политике”)
Uonima blizu sudova sastajali su se advokati kako bi „lovili” stranke. One nedaleko od redakcija dnevnih listova svakodnevno su pohodili novinari, kako bi uz koju čašicu dobili ideje za nove teme ili da bi uz dobru kapljicu omekšali sagovornika. Na prestoničke zavodnice u Makedonskoj, Kralja Petra, Knez Mihailovoj, Dečanskoj... imuni nisu bili ni pisci, glumci, pevači, slikari... Beogradske kafane sa kariranim stolnjacima, kelnerima u belim košuljama i pantalonama ispeglanim na crtu i konobaricama u kratkim sakoima sa urednim frizurama decenijama su bile i jedna od glavnih stanica na kojoj su pridošlice mogle da dobiju „kratak kurs” o srpskoj prestonici i njenom duhu.
Ali, umesto da se pretvore u turističke atrakcije i jednu od nezaobilaznih tačaka za posetioce Beograda, one su krajem prošlog veka, a naročito početkom ovog milenijuma počele ubrzano da nestaju. Sudbinu čuvenih kafana „Arilje”, „Kablar”, „Domovina”, „Bosna”, „Grgeč”, „Srpska kafana”, „Trandafilovića”… doživele su prvog februarskog dana i „Naše more”, gostionica nedaleko od Savskog trga.